Izvješće o utrci
ŠBZ – Posljednja službena utrka sezone
Došlo je vrijeme za oproštaj od sezone te smo, kao posljednju utrku, odabrali prema sad već tradiciji Zadar Granfondo. Budući da se isti dan održavao i Granfondo Konavle, nismo ga ostavili sa strane, već se za nastup na njemu pobrinuo Denis Muslić, kojem je to domaći kraj.
Što bi značilo duplo zatvaranje sezone, s kojim smo broj nastupa članova ŠBZ-a ove godine prebacili preko 60 različitih utrka. Bilo je tu svega – od ciklokrosa, gravela, cestovnih i brdskih utrka. Uistinu bogata sezona, no vratimo se opisu iz Zadra, gdje smo se okupili u nešto većem društvu.
Ekipa u sastavu:
Filip Noršić, Areli Rajković, Šimun Kvasina, Maks Tucman, Ivana Šabarić, Marko Noršić, Filip Radulović, Danijel Car i Matija Kvasina odvažila se na dvije utrke koje startaju zajedno:
- Granfondo Small – 56 km
- Granfondo Classic – 112 km
Već danima prije prognoza je najavljivala najbolje uvjete te je ovo za sve nas bila posljednja prilika za obući kratke dresove. Ugodnih 19 stupnjeva, bez jakog vjetra i potpuno sunčano vrijeme – savršeno za kraj sezone i priliku za uživanje.
Sam Granfondo, koji je ušao u svoje 6. izdanje, lagano raste, što se može vidjeti po broju sudionika – ove ih je godine bilo nešto preko 350. Organizacija je napravila sve što je mogla po pitanju sigurnosti. Nije to još na razini utrka u Sloveniji, poput Maratone Franje i L’Étape Slovenije, gdje imamo 100% zatvoren promet i mnoštvo navijača uz cestu. Nismo toliko razvijena biciklistička nacija, pa ne čudi, ali lijepo je vidjeti napredak organizatora koji se uistinu potrudio pružiti najbolje moguće uvjete.
Start utrke
Start utrke za sve koji voze Small i Classic bio je točno u 10:00 sati.
Iako je jutro bilo nešto svježije, svi smo mogli biti u kratkim dresovima i čekati u startnom prostoru. Budući da nema slaganja prema brojevima ili boksovima – jednostavno, gdje se postavite, odatle startate.
Mogla se osjetiti trema kod pojedinih sudionika, dok je većina opušteno stajala i čekala i više od 20 minuta do početka. Nakon zatvorene, tj. neutralne vožnje do izlaska iz grada, slijedio je leteći start. Široka cesta, ali dosta automobila s lijeve strane koji su čekali prolazak grupe, stvorili su određenu paniku među biciklistima.
Došlo je do nekoliko naglih kočenja te pritom i manjih padova. Grupa je skupila solidnu brzinu i brzo se kretala, dok su svi s lijeve strane morali dodatno paziti. Sve skupa bilo je dosta stresno jer se širila nepotrebna panika – automobili su stajali i nisu predstavljali opasnost, samo ih je trebalo pravilno zaobilaziti i pokazivati drugima prepreke na putu.
Moram priznati da sam zbog toga jedva čekao da se grupa raspadne, što bi pružilo određeni mir. Naravno, to se nije dogodilo tako skoro – trebalo je sačekati povratak s Vira.
Podjela i taktika
Budući da smo došli s različitim ciljevima, morali smo se nekako podijeliti. Glavne upute članovima dane su dan prije, dok smo neke lovili na startu jer su potegnuli direktno iz Zagreba. Još jedna prednost utrke je ta što se brojevi mogu podići na dan održavanja, do 9 sati.
Naši mladi cestovnjaci – Filip, Areli i Šimun – vozili su Classic i znali što treba odraditi: paziti da se do odvajanja ne odvoji netko iz glavne grupe tko vozi manju utrku.
Upravo se to, međutim, dogodilo. Ivan Marojević se odvojio, kako se kaže, „na lijepe oči“, s nekoliko biciklista. Dok se grupa mirno kretala, oni su skupili solidnu prednost – oko dvije minute. Među tom skupinom našao se i naš Maks Tucman, koji to nije planirao, ali kad se već našao tamo, odlučio je sudjelovati. Na kraju se to pretvorilo u dugi, gotovo 80 km napad iz bijega.
Moja zadaća bila je držati se više iza i pomoći Ivani da dođe što brže i uspješnije do cilja. Zbog toga sam u prvom dijelu utrke bio više otraga, pa sam imao dobar pregled situacije. U jednom trenutku odlučio sam se probiti naprijed i provjeriti što se događa. Moglo se vidjeti kako svi favoriti čekaju i da se grupa opušteno kreće preko cijele ceste. Uložio sam nešto napora da ih potaknem da se razigraju i pokušaju uloviti bjegunce. Bez previše rizika, nisam se dugo zadržavao naprijed, već sam se vratio na kraj grupe i pronašao Ivanu. Budući da je ona bila iza, lako smo se ponovno spojili.
Što se događalo naprijed
Kako više nisam bio u prvoj grupi, mogu samo prenijeti priče ostalih. Naši mladi su, nakon razdvajanja u Ninu, krenuli s kombinacijama napada, ali nijedan nije do kraja uspio. Dolazilo je do odvajanja, ali bi ih glavna grupa uvijek ponovno ulovila.
Na kraju je odluka pala u sprint završnici, koju je osvojio Šimun Kvasina, ali ne i utrku, jer im je Ivan Marojević bio ispred. Oni to u tom trenutku nisu ni znali. Dakle, jedina greška dana bila je što nisu pratili tijek utrke od početka – ništa čudno, jer velika grupa, nervoza i panika dovode do grešaka.
Filip Noršić se također odlično snašao u sprintu te ušao u cilj kao šesti, dok je Areli Rajković bio deveti.
Daljnje podjele po kategorijama i ostale rezultate možete vidjeti ovdje:
👉 Rezultati utrke
Glavna utrka
Budući da je prolazak kroz otok Vir tehnički zahtjevniji i brdovitiji, Ivana je počela lagano gubiti pozicije, a ja s njom. Grupa se raspala na više dijelova, što je s jedne strane bilo sigurnije, ali smo izgubili kontakt s prvom grupom.
Nakon prolaska kroz centar Vira i izlaska na ravni dio, postavio sam tempo naprijed i lovili smo ostatke društva koji nisu mogli držati prve. Našao sam ritam koji je Ivani odgovarao i vidjeli smo da polako sustižemo prvu grupu. Nažalost, ne do kraja – kad je krenuo uspon prema Vrsima, tempo je bio prejak i morali smo popustiti, pa nam je glavnina ponovno polako odlazila.
Još smo ih jednom vidjeli prije skretanja lijevo prema Ražancu, prije početka najtežeg dijela utrke. Od tamo pa do cilja više ih nije bilo šanse vidjeti ni uloviti. Oni su ubrzali, mi smo morali malo popustiti i pronaći svoj ritam da što bolje dođemo do cilja.
Ivana je cijelo vrijeme držala zavjetrinu i vozila na granici svojih mogućnosti. Oko 25 km do cilja javila je da ima grčeve, koji su popuštali tek na dijelovima nizbrdo, gdje se mogla malo odmoriti.
Na kraju smo zajedno došli do cilja s manjom grupom.
Prema rezultatima, Ivana je bila 13. žena na velikoj utrci, 5. u kategoriji Dame 40+, s vremenom 3:01:23 i prosječnom brzinom 37,04 km/h – najbržih 112 km koje je ikad vozila!
Kratki doživljaji ostalih članova
Maks Tucman
Slučajni bijeg, odnosno dugi napad, dosta ga je iscrpio, ali je unatoč tome uspio doći u cilj s glavnom grupom. Utrka je bila brza – vrijeme 2:39:40, prosjek 42,08 km/h – što dovoljno govori. Završio je 17. ukupno, odnosno 14. u kategoriji Gospoda 15–39 g. Sjajno iskustvo i odlična izvedba!
Filip Radulović
Na svom prvom cestovnjaku odvozio je utrku smireno i stabilno. Vidjeli smo ga kratko prije dolaska na Vir – svjež, odmoran i sretan. U rezultatima – 68. ukupno, 36. u kategoriji Gospoda 15–39 g., s vremenom 2:45:43.
Marko Noršić
Kretao se oprezno i pažljivo. Gužva i stres na startu nisu mu dali prostora da se probije naprijed, pa je pronašao svoj ritam i stabilno došao do cilja – 90. ukupno, 50. u kategoriji Gospoda 40–54 g., s vremenom 2:46:22.
Danijel Car
Naš najstariji član (1959.) na startu utrke nije se osjećao ugodno u neutralnom dijelu do vrha brda. Tu je osjetio poteškoće i pustio glavnu grupu. Pronašao je svoj ritam i, skupljajući ekipu oko sebe, sigurno došao do cilja te porušio mnoge svoje rekorde.
Start mu je, kako sam kaže, presudio – i dio treme bio je u igri. Sve su to ljepote grupnih startova s većim brojem natjecatelja, koje treba naučiti savladati i iskoristiti u svoju korist. Element na kojem se može raditi i koji će se s vremenom popraviti.
Na kraju – sretan i zadovoljan, bez prevelikog umora. Rezultatski: 164. mjesto ukupno, 19. u kategoriji Gospoda 55+, s vremenom 3:32:34.
Rezime za kraj
Lijepo je ovako zatvoriti sezonu. Konačno jedna utrka na kojoj smo svi završili bez ikakvih mehaničkih ili drugih poteškoća. Kad se vide prosjeci, jasno je da se radilo o vrlo brzoj utrci. Teren zove na brzinu, iako nije ravan – razgiban je, ali na kraju ispadne brz.
Zanimljivo je da je, usprkos većem broju sudionika, ovo izdanje bilo oko deset minuta sporije nego prošle godine. Glavni konkurenti očito su bili nešto rezerviraniji.
Na kraju – bogati ručak u hotelu Falkensteiner, koji je dio startnog paketa, i cjelodnevno druženje na ovako lijep dan samo su neki od vrhunaca ove utrke te razlog zbog kojeg ćemo se sigurno vratiti i sljedeće godine.
Organizacijski napredak je vidljiv, ali bilo bi dobro dodati još nekoliko elemenata „pravih“ utrka, poput oznaka udaljenosti do cilja (50, 25, 20, 10, 5, 3, 2, 1 km). To su male, ali važne stavke koje doprinose profesionalnom dojmu svakog Granfonda.
Još malo jači naglasak na zatvaranje prometa bio bi koristan, iako je jasno da potpuna blokada nije moguća. Taj je dio inače prošao vrlo dobro – policija i redari na svakom križanju omogućili su biciklistima prolazak bez zastoja. Problem je jedino između križanja, gdje se odvija tekući promet.
Na startu je, zbog gužve, došlo do nekoliko manjih padova – uglavnom zbog nervoze i manjka iskustva sudionika. I uvijek se pitamo zašto – a odgovor je jednostavan: mnogo novih biciklista bez dovoljno kilometara i iskustva odlučuje se na ovakve utrke. Sve im je novo, stresno i nepoznato, pa se događaju greške.
Biciklizam je sport koji, osim kondicije, zahtijeva i tehničku pripremu i vještinu upravljanja. Sve to naši članovi prolaze na treninzima tijekom godine. Nitko se ne rodi s tim znanjem – treba vježbati, biti redovit i uporan.
Pomaže i odlazak na više utrka, počevši od manjih prema većima, kako bi se stekle tehnike vožnje u manjim, pa potom i većim grupama.
I uvijek imajte na umu – tko god vozi pokraj vas, ne želi pasti. Nitko ne sjedne na bicikl s tom namjerom. Do padova dolazi zbog ljudske pogreške, koju svi možemo napraviti. No, kad ste dobro utrenirani i tehnički uvježbani, te se pogreške svode na minimum.
Za vas tekst složio i obradio:
🏁 Trener – Matija Kvasina
