Autor: Darko Škulj

ŠBZ – Posljednja službena utrka sezone

Došlo je vrijeme za oproštaj od sezone te smo, kao posljednju utrku, odabrali prema sad već tradiciji Zadar Granfondo. Budući da se isti dan održavao i Granfondo Konavle, nismo ga ostavili sa strane, već se za nastup na njemu pobrinuo Denis Muslić, kojem je to domaći kraj.

Što bi značilo duplo zatvaranje sezone, s kojim smo broj nastupa članova ŠBZ-a ove godine prebacili preko 60 različitih utrka. Bilo je tu svega – od ciklokrosa, gravela, cestovnih i brdskih utrka. Uistinu bogata sezona, no vratimo se opisu iz Zadra, gdje smo se okupili u nešto većem društvu.

Ekipa u sastavu:

Filip Noršić, Areli Rajković, Šimun Kvasina, Maks Tucman, Ivana Šabarić, Marko Noršić, Filip Radulović, Danijel Car i Matija Kvasina odvažila se na dvije utrke koje startaju zajedno:

• Granfondo Small – 56 km
• Granfondo Classic – 112 km

Već danima prije prognoza je najavljivala najbolje uvjete te je ovo za sve nas bila posljednja prilika za obući kratke dresove. Ugodnih 19 stupnjeva, bez jakog vjetra i potpuno sunčano vrijeme – savršeno za kraj sezone i priliku za uživanje.

Sam Granfondo, koji je ušao u svoje 6. izdanje, lagano raste, što se može vidjeti po broju sudionika – ove ih je godine bilo nešto preko 350. Organizacija je napravila sve što je mogla po pitanju sigurnosti. Nije to još na razini utrka u Sloveniji, poput Maratone Franje i L’Étape Slovenije, gdje imamo 100% zatvoren promet i mnoštvo navijača uz cestu. Nismo toliko razvijena biciklistička nacija, pa ne čudi, ali lijepo je vidjeti napredak organizatora koji se uistinu potrudio pružiti najbolje moguće uvjete.

Start utrke

Start utrke za sve koji voze Small i Classic bio je točno u 10:00 sati.
Iako je jutro bilo nešto svježije, svi smo mogli biti u kratkim dresovima i čekati u startnom prostoru. Budući da nema slaganja prema brojevima ili boksovima – jednostavno, gdje se postavite, odatle startate.

Mogla se osjetiti trema kod pojedinih sudionika, dok je većina opušteno stajala i čekala i više od 20 minuta do početka. Nakon zatvorene, tj. neutralne vožnje do izlaska iz grada, slijedio je leteći start. Široka cesta, ali dosta automobila s lijeve strane koji su čekali prolazak grupe, stvorili su određenu paniku među biciklistima.

Došlo je do nekoliko naglih kočenja te pritom i manjih padova. Grupa je skupila solidnu brzinu i brzo se kretala, dok su svi s lijeve strane morali dodatno paziti. Sve skupa bilo je dosta stresno jer se širila nepotrebna panika – automobili su stajali i nisu predstavljali opasnost, samo ih je trebalo pravilno zaobilaziti i pokazivati drugima prepreke na putu.

Moram priznati da sam zbog toga jedva čekao da se grupa raspadne, što bi pružilo određeni mir. Naravno, to se nije dogodilo tako skoro – trebalo je sačekati povratak s Vira.

Podjela i taktika

Budući da smo došli s različitim ciljevima, morali smo se nekako podijeliti. Glavne upute članovima dane su dan prije, dok smo neke lovili na startu jer su potegnuli direktno iz Zagreba. Još jedna prednost utrke je ta što se brojevi mogu podići na dan održavanja, do 9 sati.

Naši mladi cestovnjaci – Filip, Areli i Šimun – vozili su Classic i znali što treba odraditi: paziti da se do odvajanja ne odvoji netko iz glavne grupe tko vozi manju utrku.

Upravo se to, međutim, dogodilo. Ivan Marojević se odvojio, kako se kaže, „na lijepe oči“, s nekoliko biciklista. Dok se grupa mirno kretala, oni su skupili solidnu prednost – oko dvije minute. Među tom skupinom našao se i naš Maks Tucman, koji to nije planirao, ali kad se već našao tamo, odlučio je sudjelovati. Na kraju se to pretvorilo u dugi, gotovo 80 km napad iz bijega.

Moja zadaća bila je držati se više iza i pomoći Ivani da dođe što brže i uspješnije do cilja. Zbog toga sam u prvom dijelu utrke bio više otraga, pa sam imao dobar pregled situacije. U jednom trenutku odlučio sam se probiti naprijed i provjeriti što se događa. Moglo se vidjeti kako svi favoriti čekaju i da se grupa opušteno kreće preko cijele ceste. Uložio sam nešto napora da ih potaknem da se razigraju i pokušaju uloviti bjegunce. Bez previše rizika, nisam se dugo zadržavao naprijed, već sam se vratio na kraj grupe i pronašao Ivanu. Budući da je ona bila iza, lako smo se ponovno spojili.

Što se događalo naprijed

Kako više nisam bio u prvoj grupi, mogu samo prenijeti priče ostalih. Naši mladi su, nakon razdvajanja u Ninu, krenuli s kombinacijama napada, ali nijedan nije do kraja uspio. Dolazilo je do odvajanja, ali bi ih glavna grupa uvijek ponovno ulovila.

Na kraju je odluka pala u sprint završnici, koju je osvojio Šimun Kvasina, ali ne i utrku, jer im je Ivan Marojević bio ispred. Oni to u tom trenutku nisu ni znali. Dakle, jedina greška dana bila je što nisu pratili tijek utrke od početka – ništa čudno, jer velika grupa, nervoza i panika dovode do grešaka.

Filip Noršić se također odlično snašao u sprintu te ušao u cilj kao šesti, dok je Areli Rajković bio deveti.
Daljnje podjele po kategorijama i ostale rezultate možete vidjeti ovdje:
👉 Rezultati utrke

Glavna utrka

Budući da je prolazak kroz otok Vir tehnički zahtjevniji i brdovitiji, Ivana je počela lagano gubiti pozicije, a ja s njom. Grupa se raspala na više dijelova, što je s jedne strane bilo sigurnije, ali smo izgubili kontakt s prvom grupom.

Nakon prolaska kroz centar Vira i izlaska na ravni dio, postavio sam tempo naprijed i lovili smo ostatke društva koji nisu mogli držati prve. Našao sam ritam koji je Ivani odgovarao i vidjeli smo da polako sustižemo prvu grupu. Nažalost, ne do kraja – kad je krenuo uspon prema Vrsima, tempo je bio prejak i morali smo popustiti, pa nam je glavnina ponovno polako odlazila.

Još smo ih jednom vidjeli prije skretanja lijevo prema Ražancu, prije početka najtežeg dijela utrke. Od tamo pa do cilja više ih nije bilo šanse vidjeti ni uloviti. Oni su ubrzali, mi smo morali malo popustiti i pronaći svoj ritam da što bolje dođemo do cilja.

Ivana je cijelo vrijeme držala zavjetrinu i vozila na granici svojih mogućnosti. Oko 25 km do cilja javila je da ima grčeve, koji su popuštali tek na dijelovima nizbrdo, gdje se mogla malo odmoriti.

Na kraju smo zajedno došli do cilja s manjom grupom.
Prema rezultatima, Ivana je bila 13. žena na velikoj utrci, 5. u kategoriji Dame 40+, s vremenom 3:01:23 i prosječnom brzinom 37,04 km/h – najbržih 112 km koje je ikad vozila!

Kratki doživljaji ostalih članova

Maks Tucman
Slučajni bijeg, odnosno dugi napad, dosta ga je iscrpio, ali je unatoč tome uspio doći u cilj s glavnom grupom. Utrka je bila brza – vrijeme 2:39:40, prosjek 42,08 km/h – što dovoljno govori. Završio je 17. ukupno, odnosno 14. u kategoriji Gospoda 15–39 g. Sjajno iskustvo i odlična izvedba!

Filip Radulović
Na svom prvom cestovnjaku odvozio je utrku smireno i stabilno. Vidjeli smo ga kratko prije dolaska na Vir – svjež, odmoran i sretan. U rezultatima – 68. ukupno, 36. u kategoriji Gospoda 15–39 g., s vremenom 2:45:43.

Marko Noršić
Kretao se oprezno i pažljivo. Gužva i stres na startu nisu mu dali prostora da se probije naprijed, pa je pronašao svoj ritam i stabilno došao do cilja – 90. ukupno, 50. u kategoriji Gospoda 40–54 g., s vremenom 2:46:22.

Danijel Car
Naš najstariji član (1959.) na startu utrke nije se osjećao ugodno u neutralnom dijelu do vrha brda. Tu je osjetio poteškoće i pustio glavnu grupu. Pronašao je svoj ritam i, skupljajući ekipu oko sebe, sigurno došao do cilja te porušio mnoge svoje rekorde.

Start mu je, kako sam kaže, presudio – i dio treme bio je u igri. Sve su to ljepote grupnih startova s većim brojem natjecatelja, koje treba naučiti savladati i iskoristiti u svoju korist. Element na kojem se može raditi i koji će se s vremenom popraviti.

Na kraju – sretan i zadovoljan, bez prevelikog umora. Rezultatski: 164. mjesto ukupno, 19. u kategoriji Gospoda 55+, s vremenom 3:32:34.

Rezime za kraj

Lijepo je ovako zatvoriti sezonu. Konačno jedna utrka na kojoj smo svi završili bez ikakvih mehaničkih ili drugih poteškoća. Kad se vide prosjeci, jasno je da se radilo o vrlo brzoj utrci. Teren zove na brzinu, iako nije ravan – razgiban je, ali na kraju ispadne brz.

Zanimljivo je da je, usprkos većem broju sudionika, ovo izdanje bilo oko deset minuta sporije nego prošle godine. Glavni konkurenti očito su bili nešto rezerviraniji.

Na kraju – bogati ručak u hotelu Falkensteiner, koji je dio startnog paketa, i cjelodnevno druženje na ovako lijep dan samo su neki od vrhunaca ove utrke te razlog zbog kojeg ćemo se sigurno vratiti i sljedeće godine.

Organizacijski napredak je vidljiv, ali bilo bi dobro dodati još nekoliko elemenata „pravih“ utrka, poput oznaka udaljenosti do cilja (50, 25, 20, 10, 5, 3, 2, 1 km). To su male, ali važne stavke koje doprinose profesionalnom dojmu svakog Granfonda.

Još malo jači naglasak na zatvaranje prometa bio bi koristan, iako je jasno da potpuna blokada nije moguća. Taj je dio inače prošao vrlo dobro – policija i redari na svakom križanju omogućili su biciklistima prolazak bez zastoja. Problem je jedino između križanja, gdje se odvija tekući promet.

Na startu je, zbog gužve, došlo do nekoliko manjih padova – uglavnom zbog nervoze i manjka iskustva sudionika. I uvijek se pitamo zašto – a odgovor je jednostavan: mnogo novih biciklista bez dovoljno kilometara i iskustva odlučuje se na ovakve utrke. Sve im je novo, stresno i nepoznato, pa se događaju greške.

Biciklizam je sport koji, osim kondicije, zahtijeva i tehničku pripremu i vještinu upravljanja. Sve to naši članovi prolaze na treninzima tijekom godine. Nitko se ne rodi s tim znanjem – treba vježbati, biti redovit i uporan.

Pomaže i odlazak na više utrka, počevši od manjih prema većima, kako bi se stekle tehnike vožnje u manjim, pa potom i većim grupama.
I uvijek imajte na umu – tko god vozi pokraj vas, ne želi pasti. Nitko ne sjedne na bicikl s tom namjerom. Do padova dolazi zbog ljudske pogreške, koju svi možemo napraviti. No, kad ste dobro utrenirani i tehnički uvježbani, te se pogreške svode na minimum.

Za vas tekst složio i obradio:
🏁 Trener – Matija Kvasina

Kakav dan, kakav događaj!

Slovenija je još jednom pokazala kako se živi biciklizam. Žao mi je svih koji nisu mogli doći ili su bili u dilemi, jer su propustili pravi spektakl. Na startu preko 1400 biciklista iz cijelog svijeta, iako se prema natpisima na brojevima moglo vidjeti da je više od 70% domaćih. Organizacija na vrhunskom nivou – sve u bojama Tour de Francea: oznake, majice, table, natpisi i svi ostali detalji. Šteta što nisam uspio uloviti poznatog „vraga“, Dietera Didija Senfa, legendu Toura od 1993. (izuzev 2012., kada je propustio zbog zdravstvenih problema).

Ceste su bile zatvorene za sav promet osim biciklista i službenih vozila, a svako opasno mjesto dodatno osigurano i označeno. Feed zone bogate, a poseban plus – dijelili su bidone, pa se nije moralo stati ako nije trebalo hrane. Detalj koji postaje prava rijetkost na ovakvim utrkama. I naravno, navijači! Diljem rute bodrili su baš sve – od prvih do posljednjih – i time davali dodatnu energiju svima na stazi.
(Jedini minus: nedostatak tabli s oznakama 25/20/15/10/5/3/2 km do cilja.)

Kako je izgledala utrka iz perspektive trenera

Ove godine odlučili smo sve odraditi u jednom danu – put iz Zagreba, utrka i povratak kući.

Krenuli smo u 5:30 i stigli u Kranj oko 7:00. Parkinzi još poluprazni, podjela brojeva nije ni počela – taman vremena za kavu i lagano razbuđivanje. Kako je većina brojeva bila podijeljena prethodnih dana, gužve nije bilo. Za par minuta smo imali startni paket u rukama – bogat i s korisnim sitnicama za prije i poslije utrke. Nažalost, propustio sam naručiti gornji dio dresa (nije bio uključen u paket nego se dodatno naplaćivao).

Slijedila je priprema: stavljanje brojeva, oblačenje, dogovori o taktici. Nas četvero – Ivana Šabarić, Darko Škulj, Marijo Vranaričić i ja – lako smo se uskladili. Ono što nas je malo iznenadilo bio je raspored startnih blokova: sami pri prijavi birate tempo kojim mislite voziti i prema tome ulazite u blok. Tako su Ivana i Marijo završili u C, a Darko i ja u A bloku. Dogovor: ja čekam Marija i dovodim ga naprijed. U praksi – nije išlo baš tako glatko.

Utrka čim je startala lagano klizim prema natrag i to tako dobrih 10km nikako vidjeti Marija. Bilo je dovoljno vremena stati i na wc. Nakon što sam ga pronašao kreće lagano ali brzo probijanje naprijed koje je trajalo dobrih 25 km hehe. Trebalo je prestići cca 1000 biciklista koji su bili između Darka i Marija. Grupa je bila dosta široko raspoređena te se nije bio problem kretati sve dok nismo došli među prvih 200 e tu kreće zabava.

Osjetno se voze svi bliže jedan drugome što predstavlja određeni rizik ali opet nije panika. Dolazimo do Darka koji se na veliko oduševljenje vozi fino u prvih 50 pozicija. Pozdravili smo se te ponovili taktiku da pratimo Marija i pokušavamo ga držati što više naprijed. Nakon 40km taman dolazi prvi uspon na kojem je Darko isprobao kao mu ide ako je dobar osjećaj nastavit će svojim tempom. To je bilo sve što smo od Darka vidjeli jer vrlo dobro se probijao naprijed s prvima oćito je imao dobre noge jer nas nije više čekao. Na kraju je ispalo rezultatski odlično jer je došao ukupno na 65. Mjestu te 10. U kategoriji s vremenom
3:27:28

Budući da veliku večinu nismo vozili skupa ovo je njegov ostvrt na utrku:

Darkov pogled na utrku

Četvrto izdanje L’Étapea djelovalo je kao da je svaki put bolje organizirano.

Rijetko gdje u Europi imate potpuno zatvorene ceste sa feed zonama na kojima dobivate bidone, uz navijače koji bodre jednako sve. Voziti L’Étape pravo je jednodnevno Tour de France iskustvo.

Ove godine novost su bila tri startna bloka, pri čemu se u prvom nalazila ekipa koja se željela malo više utrkivati. Prvih 40 km bilo je ravno, što je značilo malo gurkanja naprijed, ali i priliku za sve koji su startali iza da poprave pozicije. Na prvom brdu polako sam curio unatrag i na kraju završio s nekih desetak vozača s kojima sam nastavio svoj ritam. Po ravnom smo lovili one koji su otpadali od prve grupe.

Kako smo se približavali usponu u Dražgošama, u podnožju se čula jaka buka i pucnjevi. Vozači koji su prvi put vozili L’Étape bili su zbunjeni, dok je ostalima to izmamilo osmijeh na lice. Dolaskom u famozni zavoj prizor je spektakularan: navijači s obje strane, jedva metar i pol prostora za prolaz, iznad vas biciklist koji visi na žicama i pedalira držeći baklju, a sa strane kamion kojem pod gasom ‘puca’ kroz auspuh. Koliko god bilo teško okretati pedale, taj doživljaj uvijek izvuče osmijeh na lice. Definitivno highlight utrke, scena zbog koje dolazim već četvrti put voziti ovu utrku.

Nakon toga slijedi jako lijep spust, koji smo ove godine prvi put vozili. Još jedno malo brdo i dolazak na cilj, gdje publika i dalje navija kao da svaki vozač sprinta za pobjedu etape.

Nezaboravno iskustvo.

Jedan od najljepših dana na biciklu.

Nastavak

Nakon zahtjevnog uspona kreće spust kojeg također prepoznajem ali tek nakon par kilometara kad je prošlo kroz glavu pa ovo je uspon na Krvavec.

Predivan spust, široka cesta s nekoliko oštrih zavoja koji su svi od reda bili lijepo označeni i osigurani. Trebalo je samo ići u granicama svojih mogućnosto brzo ali oprezno. Naravno bez pretjerivanja Marijo prati moj kotač i dolazimo na kraj spusta bez problema.

Nakon toga slijedi duži recimo ravni potez u kojem čuvam Marija u zavjetrini dok naprijed vućem po ravnome koliko ide sve u nadi da ulovimo koju grupu. Lovili smo ih i te kako te pokušavali napraviti što veću te pokrenuti suradnju. Taj dio suradnja nije baš funkcionirao ali se nisam obazirao već samo vukao. Meni je bio gušt na novom brzom biciklu Raymon Kirani Ultimate koji je baš tražio da se da gasa i tjera.

Na 80. km završavala je mala ruta, a mi smo krenuli dalje – tek tu je počela prava zabava.

Tu je bilo nešto gužve i vidjelo se kako se ekipa bori za što bolji plasman. Legendarni uspon na Jelenov Klanec u Kranju podijeljen u dvije trake je davao dovoljno prostora za razdvajanje i oproštaj sa svim koji su se odlučili za malu rutu. Šteta jer tek sad kreće prava zabava.

Nešto malo ravnice gdje pokušavamo spojiti grupe ispred sebe što ne uspijevamo jer nije ravnica već više valovito te dolazi do raspadanja grupe. Budući da smo preko 2h na biciklu već se može vidjeti lagana praznina među ekipom što do ovakvih raspleta dovodi.

Dolazimo tako do početka uspona na Lašje gdje ponovno puštam Marija da u svom ritmu dođe do vrha bez dodatnog pritiska. Sam vozim gore ugodno neugodno gledam sve te navijače i vrhunac na pola brda gdje u malom mjestu ima toliko navijača vani te su organizirali vatrograsce, vožnja bicikla po zraku, zvukovi sirene i baklje. Dakle spektakl kao na Tour de France-u.

Nakon svakog uspona dolazi spektakularni spust. Doduše prije njega smo trebali proći jedan kratki dio bez ceste kojeg su organizator na vrijeme najavili te jako dobro osigurali. Nalazio se na ravnom dijelu tako da nije bilo nikakvih poteškoća. Čim je krenuo spust divota. Prazna ceste, dobar asfalt, kombinacije zavoja sve prilagođeno za maksimalni užitak i malo dizanje adrenalina koji budi iz mrtvih.

Kao nakon prvog uspona s Šenturške gore Marijo prati moj kotač te idemo brzo ali oprezno bez ulaska u bilo kakve rizične situacije. Spuštamo se i uživamo jer znamo još malo pa će cilj. Pokušavamo po ravnici prije zadnjeg uspona ponovno loviti grupice ispred nas koje sad nekako idu lakše jer umor je kod svih prisutan. Sad znamo da je još jedno brdo prije cilja ali ga se ne sjećamo. Pitali smo ekipu oko sebe rekli su cca 3km dužine. Rekoh Mariju e sad idemo na nož gore bez šparanja. Pronalazim tempo kojeg držimo i putem prelazimo dobar broj biciklista. Klasika nakon brda dolazi spust samo što je ovaj i te kako brz. Budući da ga nismo poznavali idemo oprezno s rezervom ali bez problema dostižemo brzine oko 90km/h što postaje dosta neugodno te ništa ne forsiramo.

Kao na svakom spustu oznake za upozorenja, reradi koji mašu zastavicama i daju zvučne signale sa zviđaljkama govore da ne treba juriti. Bolje više kočiti nego nešto izazivati.

Nakon spusta cilj je već tu svega 5km gdje Marijo i ja držimo ritam te se pripremamo za uzbuljivu završnicu na Jelenovem klancu. Prolazimo cilj sretni veseli držeći se za ruke u vremenu 3:54:51 kao 232 i 233 što je u kategorijama:
Marijo 13. U kategoriji
Matija 35. U kategoriji

Glavni cilj bio je jasan – sigurno doći, uživati i podijeliti iskustvo. U tome smo uspjeli.

Epilog

Nakon utrke pronašli smo ostatak ekipe, razmijenili dojmove i krenuli prema Škocjanu bodriti naše mlade cestovnjake.

Dan kasnije noge su još „teške“, ali osmijeh ne silazi s lica. Već planiramo povratak i animiranje što više članova da nam se pridruže.

L’Étape Slovenia 2026 – vidimo se!

Ove godine sam odlučio, osim cestovnih utrka, isprobati i koju gravel utrku. Njuškao sam online kakvih sve utrka ima kod nas i prvo što mi je upalo u oko je Bilogravel. To je serija od 3 utrke koja se vozi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i sastoji se od 3 težine staza; zelena, plava i crvena. Naravno, mene zanima samo ono najgore i biram crvenu. Zgodna stvar je što se mogu platiti sve 3 startnine odjednom gdje se dobiva popust na sve utrke. To nisam odabrao jer nisam znao kako stojim s vremenom za ostale datume i hoće li mi se uopće svidjet taj princip utrke, ali popust se na kraju priznao kada sam prijavio posljednju utrku. Pohvale za taj dio! Startni paket je odličan i bio je više – manje isti svaku utrku. U startnom paketu se nalaze – piva ili čak dvije, famozna voda u limenci, domaći med, magnet za frižider, keksi koji su dobro došli za kasni doručak, čaj i poneki domaći proizvodi poput sira ili džema.

1. utrka – Bilogora

Start je bio na malom brdašcu u Velikom Trojstvu. Simpatično mjesto s lijepim pogledom sa starta. 

Prognoza je bila nekakvih 20-30% za kišu što nisam preozbiljno shvatio te sam računao u najgorem slučaju blagu kišicu. Dan prije je padala kiša i bilo je sve lagano blatnjavo. Da bi stvar bila bolja, vozim na 700×36 semi slick gumama jer sam konj. 

Dolazimo na start i kreće utrka. Krećem jako jer se ne znam utrkivati još i želim odma filter napraviti. Prolazimo sve oprezno, ali brzo i nakon desetak minuta fulamo skretanje i izlazimo na cestu gdje nema oznaka. Nismo skratili stazu nego smo ju produljili i momentalno gubimo dobru poziciju. Na svu sreću dolazimo do malog brda gdje na snagu prestižemo sve natjecatelje i vraćamo se na vodeću poziciju. To smo bili Igor Acs, Vedran Bjeloš i ja. 
Tempo je bio jak i svaki put kad sam imao smjenu sam držao zonu praga i čak iznad da ih malo izmorim. Dolazi malo veći hupser gdje Igor i ja ostavljamo Vedrana i nastavljamo dalje. U tom trenu jer počela padati kiša. Bilo je malo smiješno jer uz svu muku smo još i mokri. 

U par navrata pričam s Igorom da se upoznamo. Igor jer inače MTB maratonac i to jedan od boljih u nas. Osim što je maratonac, Igor je i ljudina od čovjeka. Kako je bio mokar teren, ja sam na spustevima bio dosta sporiji od njega radi svojih semi slick guma i svaki put bi me pričekao. Dalje u utrci sam čak i pao, a on bi stao i pričekao da se spojim. 

Nakon što nas je oprala prva kiša, uspjeli smo se osušiti i ubrzo pada druga runda kiše i ponovo nas moči do kože. U tom trenu mi je bilo dosta hladnije, ali ajde; trpim i idemo dalje. Počinjemo se lagano sušiti i u daljini vidimo Mordor od nevremena prema kojem se krećemo. U tom trenu nam više nije bilo baš smiješno, a ja sam malo zimogrozan i znatno gubim na snazi i puls mi se snižava. Ulazimo u treću kišu s tučom i tu više ne mogu držati kotač i prepuštam Igoru da odvozi za pobjedu. 

Temperatura je bila 9°C i na sebi imam samo tanki sloj likre. Ruke i noge su mi se tresle od hladnoće, a čeljust mi se nekontrolirano grči. U jednom trenu je malo izvirilo sunce gdje momentalno stajem da se pokušam zgrijati. 

Konačno dolazi finish za 500m u brdo i odjednom čujem Vedrana kako dolazi 20m iza mene i viče mi da samo idem svojim tempom, da me neće prestići. Dižem se na noge i dajem sve od sebe da “isprintam” do finisha, a on samo ubrzava. Toliko o tome da me neće prestići! Na kraju skoro photo finish, ali dolazim ispred njega na drugom mjestu. Konačno gotova muka! 30min nakon završetka utrke još se tresem i ljudi me ispituju jesam li dobro. Moram priznati, jedno od najgorih smrzavanja u životu.

Duljina: 83km
Visinska: 1500m
Trajanje: 3:06:38h
Prosječna brzina: 26.4km/h
Weighted avg. power: 245W
Temperatura: 9-26°C

2. utrka – Moslavina

Start je u SRC Vustje u Čazmi. Također, jako lijepo mjesto pogotovo ako nekog zanima ribolov i rekreacija. Ovaj put je prognoza bila odlična i veselio sam se utrkivanju po suhom. Glavni konkurenti ovaj put su Igor Acs i Saša Jeftinić.

Utrka započinje zatvorenom vožnjom iza auta. Ubrzo dolazimo do hupsera gdje se auto pomaknuo i mi startamo. Na tom hupseru sam pokušao zagorčati utrku te ubrzo skrećemo na traktorski put. Držim jaki tempo koji mi paše i nesvjesno ga pojačavam. Okrećem se i vidim da Igor i Saša gube kotač te samo nastavljam pojačavati. 

Shvatio sam da ponekad nije loše biti sam na gravel utrci. Prednosti su da ne moram davati znakove za rupe i opasnosti vozaču iza mene te jedna jako bitna stvar – na spustevima ne ovisim ni o kome i imam cijelu stazu preglednu ispred sebe. 

Ubrzo nakon odvajanja mi ispada bidon. Stajem, okrećem se i bezuspješno tražim i gubim 20ak sekundi. 

Na prvoj feed zoni se zalijevam vodom po glavi. To je bila amaterska greška jer sam zaprljao naočale i nisam skoro ništa vidio. Nastavljam i toliko usporavam pokušavajući obrisati naočale da su mi se Igor i Saša približili baš na ravnoj dionici, no odmah sam ubrzao i zadržao prednost.

Dolazi druga feed zona gdje se nisam baš proslavio. Prvo sam fulao skretanje i nakon što sam obavio feed zonu, ponovo fulam stazu i krećem se krivim putem. Dok sam primijetio što se događa, Igor i Saša su me debelo prestigli. Srećom, uslijedio je najdulji uspon koji mi savršeno odgovara. Bijesan i nabrijan, luđačkim tempom sam ih prestigao, vratio se u vodstvo i tako im pobjegao. Ostatak utrke je prošao glatko, staza je bila jako zanimljiva po šumskim putevima i makadamima s minimalno ceste. Ova utrka mi je ujedno i najdraža. Dolazim prvi na finish, a Igor i Saša na drugom i trećem mjestu.

Duljina: 85km
Visinska: 1350m
Trajanje: 3:09:29h sa zatvorenom vožnjom
Prosječna brzina: 28.4km/h
Weighted avg. power: 241W
Temperatura: 25-34°C

3. utrka – južna Bilogora

Start je bio u izletištu Bara u Grubišnom polju. Slično kao Vustje, zanimljiva “bara” za ribiče i rekreativce.

Ova utrka je bila odlučujuća između mene i Igora za prvo mjesto sveukupno. Staza je ujedno bila i najlakša. Prognoza je trebala biti dobra – oblačno i ništa više. Sve dok nije došao dan utrke. Prema aplikaciji rain alarmu je dolazio jedan veliki kišni oblak točno u Grubišno polje po cijeloj veličini. Predivno!

Utrka počinje i u isto vrijeme počinje i kiša – pravi scenarij. Ironično je bilo što smo se kretali u smjeru tog oblaka pa smo pola utrke odvozili po kiši. Kraćom zatvorenom vožnjom stižemo do šume gdje se jako kratko vozimo na divljaka bez nekog puta. Taktika mi je bila da idem pun gas od samog početka i pokušat solo odvozit ponovno. Zabijam se u “crveno” i ne gledam iza sebe. Nakon par minuta dolazim na makadam, okrećem se i iza mene nema nikog u daljini osim Igora koji mi je zalijepljen za kotač. 

Vozimo se cijelu utrku zajedno gdje smo pojačavali tempo na hupserima u nadi da će netko popustiti. Ostatak utrke smo vozili srednjim tempom dok smo po cesti malo pojačavali. Čak smo i obavili kolektivnu nuždu.

U jednom trenu dajem Igoru prijedlog da sprintamo jedan pokraj drugog za pobjedu umjesto da se borimo za poziciju i riskiramo potencijalni pad – pristao je. Prilaz cilju je bio dobar i pregledan te sprintamo jedan uz drugog za ukupnu pobjedu. Na kraju za pola duljine kotača nosim pobjedu! 

Duljina: 79km
Visinska: 900m
Trajanje: 2:36:28h sa zatvorenom vožnjom
Prosječna brzina: 30.5km/h
Weighted avg. power: 251W
Temperatura: 14-19°C

Organizacija je bila odlična. Oznake su bile dobre, pogotovo na zadnjoj utrci. Ponekad ih je malo teže uočiti radi trenutka utrkivanja i okoline. Jedino mi je žao što nema više ljudi na crvenoj stazi i što generalno nema više natjecatelja jačeg kalibra. Ovakav tip utrke uzima najbolje iz cestovnog segmenta i nadodaje malo tehničkog aspekta iz svijeta XC-a. 

Sljedeće godine ponovno dolazim i nadam se većem odazivu!

Na utrku dolazim s Rudijem dosta rano jer on starta nekoliko sati prije mene, a kako nisam imao ništa pametno za raditi doma radije sam htio prisustvovati tamo i navijat za članove kluba. Sa sobom nosim prijenosni frižider i pakiranje izotonika koje konstantno pijem do početka utrke. I naravno, sendviče sa šunkom i hrenom koji nisu bili najmudriji izbor. Isto kao i hot dog i palačinka s nutellom, ali čovjek uči cijeli život.

Jedno lijepo iznenađenje prije utrke mi je pripremio Darko – dopeljao mi je jednodijelni ŠBZ dres koji ima najudobniju pelenu ikad. Konačno dolazi start, pripremam bidone s ledom, gutam 2 kapsule soli i stavljam još 2 u džep skupa sa 2 gela, 2 kofeinska gela, 4 slane čokoladice i 3 gumenih energetskih želea. Na startu gledam Frana Miholjevića kao Boga i pitam se što ja tu radim uopće.

Ovo mi je tek treća utrka i nemam apsolutno nikakva iskustva. Start utrke je bio jak. Toliko jak da sam zapravo skoro i odustao na samome startu. Lovro Petrlić iz BK Dinamo je krenuo na nož 50km/h iz nule i to po blagoj uzbrdici. Na svu sreću nije dugo potrajalo i odmah se smirila brzina.

Kasnije saznajem da je Lovro ispao odma prvi krug. Napravio je veću grešku od mene i moje prehrane. Nakon toga slijede nizovi napada od Frana i Nicolasa koje je gotovo nemoguće popratiti. Grupa se raspada i naprijed ostaju Fran, Nicolas i klupski kolega Robert Horvat. Iza smo se formirali Johny, Roko i ja.

Dobro smo surađivali, ali mene je u jednom trenu uhvatila jaka bol u jetri koja je trajala više od pola kruga i nisam mogao davati smjene. Već me počela hvatati panika da neću ni završiti utrku. Pokušavam dečkima objasnit da jednostavno ne mogu i nisu se ljutili na svu sreću. Bolovi su popustili nestali skroz.

U jednom trenu nas se skupilo više u grupi i vidi vraga – ispred nas je prva grupa. Nisu htjeli surađivati i mi smo ih uhvatili. U grupi nas se nalazi 9 i vozili smo se više – manje lagano. Sve dok nije došao prvi hupser i tada kreću napadi. I tako iz kruga u krug.

Kasnije te napade spajam svojim tempom postepeno i mislim da sam tu najviše energije uštedio jer nakon svakog napada grupa je stala i nije imalo smisla davati svoj maximum. Imao sam i trenutke svježine gdje sam pokušao napast i vidjet i dal će me kojim čudom pustiti, ali uvijek su me brzo zatvorili. Na kraju dva ili tri kruga sam otišao naprijed malo vuć grupu čisto da se pokažem ispred Frana. Bilo je jače od mene.

Već negdje na petom krugu me hvata takav grč u listu da nisam mogao vjerovat koliko mi se deformira list, ali nisam osjetio skoro nikakvu bol. I tako su se grčevi pojačavali iz kruga u krug. Prvo jedan list, pa drugi list, pa stražnji dio jedne noge pa onda i druga noga. Pokušavam se lupati po nogama i stiskati čvorove da krv bolje procirkulira i uspijeva mi.

U jednom trenu mi je bilo toliko teško da sam se valjda prvi put ikad zapitao zašto uopće vozim bicikl i da bi ga mogao prodat, a prošao sam svakakve napore na njemu bez da mi je ikad to palo na pamet. Robert je otpao negdje na petom ili šestom krugu, ostavio je sve dan prije na kronometru gdje je uzeo titulu državnog prvaka. Krug kasnije i Fran Bošnjak odustaje. Čovjek koji dominira u MTB-u generalno – kaže više nikad cesta. Ostaje nas sedam.

Na zadnjem krugu su me uhvatili grčevi ispod prepona u isto vrijeme i to je bilo tako jako da sam na trenutak pustio grupu i počeo se udarati po nogama što jače mogu jer sam htio završiti s njima do kraja. Grčevi prestaju i dolazimo svi zajedno pred kraj utrke – na sprint. Dolazimo na predzadnju ravnicu gdje su natjecatelji hvatali čim bolju poziciju za sprint. Dižem se na noge i dajem apsolutno svoj maximum, ali to nije bilo ni blizu i gubim kotač.

U cilj ulazim presretan – dižem ruke u zrak kao da sam pobijedio. Bio sam presretan što sam završio utrku s najboljim biciklistima u Hrvatskoj. Završio sam na 7. mjestu i ujedno sam posljednji koji je završio utrku jer su svi prije mene odustali. Dan koji ću svakako pamtit cijeli život i moći se pohvaliti.