Kad se na jednom mjestu okupe ljudi koji dišu sport, razmišljaju inovativno i žele mijenjati budućnost — tada znate da ste na pravom mjestu. Upravo takva je bila Sport Innovest konferencija 2025, održana 29. i 30. listopada, na kojoj je i ŠBZ imao čast sudjelovati.
Od prvog trenutka bilo je jasno da ovo nije još jedan u nizu sportskih skupova. Dvoranom su odzvanjale ideje, iskustva i priče koje su spajale sport i tehnologiju, prošlost i budućnost, strast i znanost.
Inspiracija koja pokreće
Na pozornici su se izmjenjivali govornici čije biografije već same po sebi pričaju priče o predanosti i uspjehu. Lino Červar – trener koji zna što znači graditi pobjednički tim iz temelja. Joško Vlašić, otac i trener Blanke Vlašić, podsjetio nas je koliko su važni upornost i podrška. Patrik Koščak govorio je o snazi sportskog menadžmenta i inovacija u vođenju timova.
A onda su na scenu stupili bivši vrhunski sportaši – Ivana Brkljačić, Blanka Vlašić, Ivica Kostelić i Josip Pavić – i svaka njihova rečenica nosila je težinu iskustva, ali i iskru motivacije. Nije bilo osobe u dvorani koja nije osjetila da sport nije samo rezultat, nego i način razmišljanja, života i rasta.
Kad politika i sport igraju u istom timu
Jedno od ugodnih iznenađenja bilo je i sudjelovanje gradonačelnika Zagreba i Splita, Tomislava Tomaševića i Tomislava Šute, te ministra turizma i sporta Tončija Glavine. Njihove poruke o povećanim ulaganjima u sport, o boljim uvjetima za sportaše i rastu podrške lokalnih zajednica, dale su nam razlog za optimizam. Lijepo je čuti da se sport ponovno prepoznaje kao ulaganje – ne trošak.
Naša ŠBZ priča između redova
U ime ŠBZ-a konferenciji su prisustvovali Lucija Fileš i Matija Kvasina, koji su dva dana proveli u društvu Andree Rađenović, predsjednice BBK Krpelj, te Gradimira Piceka, tajnika Zagrebačkog biciklističkog saveza.
Kako kažu, atmosfera je bila zarazna – od predavanja i panela do spontanih razgovora na hodnicima. Svaki kontakt, svaka razmjena iskustava bila je nova lekcija.
“Bez obzira što smo mali sport i tek gradimo svoju priču, osjećali smo se kao dio velike sportske obitelji. To nas je podsjetilo zašto sve ovo radimo – zbog strasti, zajedništva i ljubavi prema sportu.”
I onda – veliko finale
Kao šlag na kraju, stigla je vijest koja nas je posebno razveselila: ŠBZ je ušao u uži izbor i osvojio vrijednu sponzorsku nagradu u sklopu Sponsors Race programa. Ova nagrada za nas nije samo priznanje, nego i potvrda da se trud, volja i entuzijazam uvijek prepoznaju – kad dolaze iz srca.
Pogled prema budućnosti
Zahvaljujemo organizatorima na vrhunski pripremljenom događaju i svim sudionicima na inspirativnim razgovorima. Vjerujemo da je Sport Innovest tek početak jedne nove ere sportskih konferencija – onih koje spajaju tradiciju i inovaciju, ljude i ideje, strast i viziju.
Mi se već veselimo sljedećem izdanju – s još više priča, novih poznanstava i, naravno, sportskih inspiracija.
Došlo je vrijeme za oproštaj od sezone te smo, kao posljednju utrku, odabrali prema sad već tradiciji Zadar Granfondo. Budući da se isti dan održavao i Granfondo Konavle, nismo ga ostavili sa strane, već se za nastup na njemu pobrinuo Denis Muslić, kojem je to domaći kraj.
Što bi značilo duplo zatvaranje sezone, s kojim smo broj nastupa članova ŠBZ-a ove godine prebacili preko 60 različitih utrka. Bilo je tu svega – od ciklokrosa, gravela, cestovnih i brdskih utrka. Uistinu bogata sezona, no vratimo se opisu iz Zadra, gdje smo se okupili u nešto većem društvu.
Ekipa u sastavu:
Filip Noršić, Areli Rajković, Šimun Kvasina, Maks Tucman, Ivana Šabarić, Marko Noršić, Filip Radulović, Danijel Car i Matija Kvasina odvažila se na dvije utrke koje startaju zajedno:
Granfondo Small – 56 km
Granfondo Classic – 112 km
Već danima prije prognoza je najavljivala najbolje uvjete te je ovo za sve nas bila posljednja prilika za obući kratke dresove. Ugodnih 19 stupnjeva, bez jakog vjetra i potpuno sunčano vrijeme – savršeno za kraj sezone i priliku za uživanje.
Sam Granfondo, koji je ušao u svoje 6. izdanje, lagano raste, što se može vidjeti po broju sudionika – ove ih je godine bilo nešto preko 350. Organizacija je napravila sve što je mogla po pitanju sigurnosti. Nije to još na razini utrka u Sloveniji, poput Maratone Franje i L’Étape Slovenije, gdje imamo 100% zatvoren promet i mnoštvo navijača uz cestu. Nismo toliko razvijena biciklistička nacija, pa ne čudi, ali lijepo je vidjeti napredak organizatora koji se uistinu potrudio pružiti najbolje moguće uvjete.
Start utrke
Start utrke za sve koji voze Small i Classic bio je točno u 10:00 sati. Iako je jutro bilo nešto svježije, svi smo mogli biti u kratkim dresovima i čekati u startnom prostoru. Budući da nema slaganja prema brojevima ili boksovima – jednostavno, gdje se postavite, odatle startate.
Mogla se osjetiti trema kod pojedinih sudionika, dok je većina opušteno stajala i čekala i više od 20 minuta do početka. Nakon zatvorene, tj. neutralne vožnje do izlaska iz grada, slijedio je leteći start. Široka cesta, ali dosta automobila s lijeve strane koji su čekali prolazak grupe, stvorili su određenu paniku među biciklistima.
Došlo je do nekoliko naglih kočenja te pritom i manjih padova. Grupa je skupila solidnu brzinu i brzo se kretala, dok su svi s lijeve strane morali dodatno paziti. Sve skupa bilo je dosta stresno jer se širila nepotrebna panika – automobili su stajali i nisu predstavljali opasnost, samo ih je trebalo pravilno zaobilaziti i pokazivati drugima prepreke na putu.
Moram priznati da sam zbog toga jedva čekao da se grupa raspadne, što bi pružilo određeni mir. Naravno, to se nije dogodilo tako skoro – trebalo je sačekati povratak s Vira.
Podjela i taktika
Budući da smo došli s različitim ciljevima, morali smo se nekako podijeliti. Glavne upute članovima dane su dan prije, dok smo neke lovili na startu jer su potegnuli direktno iz Zagreba. Još jedna prednost utrke je ta što se brojevi mogu podići na dan održavanja, do 9 sati.
Naši mladi cestovnjaci – Filip, Areli i Šimun – vozili su Classic i znali što treba odraditi: paziti da se do odvajanja ne odvoji netko iz glavne grupe tko vozi manju utrku.
Upravo se to, međutim, dogodilo. Ivan Marojević se odvojio, kako se kaže, „na lijepe oči“, s nekoliko biciklista. Dok se grupa mirno kretala, oni su skupili solidnu prednost – oko dvije minute. Među tom skupinom našao se i naš Maks Tucman, koji to nije planirao, ali kad se već našao tamo, odlučio je sudjelovati. Na kraju se to pretvorilo u dugi, gotovo 80 km napad iz bijega.
Moja zadaća bila je držati se više iza i pomoći Ivani da dođe što brže i uspješnije do cilja. Zbog toga sam u prvom dijelu utrke bio više otraga, pa sam imao dobar pregled situacije. U jednom trenutku odlučio sam se probiti naprijed i provjeriti što se događa. Moglo se vidjeti kako svi favoriti čekaju i da se grupa opušteno kreće preko cijele ceste. Uložio sam nešto napora da ih potaknem da se razigraju i pokušaju uloviti bjegunce. Bez previše rizika, nisam se dugo zadržavao naprijed, već sam se vratio na kraj grupe i pronašao Ivanu. Budući da je ona bila iza, lako smo se ponovno spojili.
Što se događalo naprijed
Kako više nisam bio u prvoj grupi, mogu samo prenijeti priče ostalih. Naši mladi su, nakon razdvajanja u Ninu, krenuli s kombinacijama napada, ali nijedan nije do kraja uspio. Dolazilo je do odvajanja, ali bi ih glavna grupa uvijek ponovno ulovila.
Na kraju je odluka pala u sprint završnici, koju je osvojio Šimun Kvasina, ali ne i utrku, jer im je Ivan Marojević bio ispred. Oni to u tom trenutku nisu ni znali. Dakle, jedina greška dana bila je što nisu pratili tijek utrke od početka – ništa čudno, jer velika grupa, nervoza i panika dovode do grešaka.
Filip Noršić se također odlično snašao u sprintu te ušao u cilj kao šesti, dok je Areli Rajković bio deveti. Daljnje podjele po kategorijama i ostale rezultate možete vidjeti ovdje: 👉 Rezultati utrke
Glavna utrka
Budući da je prolazak kroz otok Vir tehnički zahtjevniji i brdovitiji, Ivana je počela lagano gubiti pozicije, a ja s njom. Grupa se raspala na više dijelova, što je s jedne strane bilo sigurnije, ali smo izgubili kontakt s prvom grupom.
Nakon prolaska kroz centar Vira i izlaska na ravni dio, postavio sam tempo naprijed i lovili smo ostatke društva koji nisu mogli držati prve. Našao sam ritam koji je Ivani odgovarao i vidjeli smo da polako sustižemo prvu grupu. Nažalost, ne do kraja – kad je krenuo uspon prema Vrsima, tempo je bio prejak i morali smo popustiti, pa nam je glavnina ponovno polako odlazila.
Još smo ih jednom vidjeli prije skretanja lijevo prema Ražancu, prije početka najtežeg dijela utrke. Od tamo pa do cilja više ih nije bilo šanse vidjeti ni uloviti. Oni su ubrzali, mi smo morali malo popustiti i pronaći svoj ritam da što bolje dođemo do cilja.
Ivana je cijelo vrijeme držala zavjetrinu i vozila na granici svojih mogućnosti. Oko 25 km do cilja javila je da ima grčeve, koji su popuštali tek na dijelovima nizbrdo, gdje se mogla malo odmoriti.
Na kraju smo zajedno došli do cilja s manjom grupom. Prema rezultatima, Ivana je bila 13. žena na velikoj utrci, 5. u kategoriji Dame 40+, s vremenom 3:01:23 i prosječnom brzinom 37,04 km/h – najbržih 112 km koje je ikad vozila!
Kratki doživljaji ostalih članova
Maks Tucman Slučajni bijeg, odnosno dugi napad, dosta ga je iscrpio, ali je unatoč tome uspio doći u cilj s glavnom grupom. Utrka je bila brza – vrijeme 2:39:40, prosjek 42,08 km/h – što dovoljno govori. Završio je 17. ukupno, odnosno 14. u kategoriji Gospoda 15–39 g. Sjajno iskustvo i odlična izvedba!
Filip Radulović Na svom prvom cestovnjaku odvozio je utrku smireno i stabilno. Vidjeli smo ga kratko prije dolaska na Vir – svjež, odmoran i sretan. U rezultatima – 68. ukupno, 36. u kategoriji Gospoda 15–39 g., s vremenom 2:45:43.
Marko Noršić Kretao se oprezno i pažljivo. Gužva i stres na startu nisu mu dali prostora da se probije naprijed, pa je pronašao svoj ritam i stabilno došao do cilja – 90. ukupno, 50. u kategoriji Gospoda 40–54 g., s vremenom 2:46:22.
Danijel Car Naš najstariji član (1959.) na startu utrke nije se osjećao ugodno u neutralnom dijelu do vrha brda. Tu je osjetio poteškoće i pustio glavnu grupu. Pronašao je svoj ritam i, skupljajući ekipu oko sebe, sigurno došao do cilja te porušio mnoge svoje rekorde.
Start mu je, kako sam kaže, presudio – i dio treme bio je u igri. Sve su to ljepote grupnih startova s većim brojem natjecatelja, koje treba naučiti savladati i iskoristiti u svoju korist. Element na kojem se može raditi i koji će se s vremenom popraviti.
Na kraju – sretan i zadovoljan, bez prevelikog umora. Rezultatski: 164. mjesto ukupno, 19. u kategoriji Gospoda 55+, s vremenom 3:32:34.
Rezime za kraj
Lijepo je ovako zatvoriti sezonu. Konačno jedna utrka na kojoj smo svi završili bez ikakvih mehaničkih ili drugih poteškoća. Kad se vide prosjeci, jasno je da se radilo o vrlo brzoj utrci. Teren zove na brzinu, iako nije ravan – razgiban je, ali na kraju ispadne brz.
Zanimljivo je da je, usprkos većem broju sudionika, ovo izdanje bilo oko deset minuta sporije nego prošle godine. Glavni konkurenti očito su bili nešto rezerviraniji.
Na kraju – bogati ručak u hotelu Falkensteiner, koji je dio startnog paketa, i cjelodnevno druženje na ovako lijep dan samo su neki od vrhunaca ove utrke te razlog zbog kojeg ćemo se sigurno vratiti i sljedeće godine.
Organizacijski napredak je vidljiv, ali bilo bi dobro dodati još nekoliko elemenata „pravih“ utrka, poput oznaka udaljenosti do cilja (50, 25, 20, 10, 5, 3, 2, 1 km). To su male, ali važne stavke koje doprinose profesionalnom dojmu svakog Granfonda.
Još malo jači naglasak na zatvaranje prometa bio bi koristan, iako je jasno da potpuna blokada nije moguća. Taj je dio inače prošao vrlo dobro – policija i redari na svakom križanju omogućili su biciklistima prolazak bez zastoja. Problem je jedino između križanja, gdje se odvija tekući promet.
Na startu je, zbog gužve, došlo do nekoliko manjih padova – uglavnom zbog nervoze i manjka iskustva sudionika. I uvijek se pitamo zašto – a odgovor je jednostavan: mnogo novih biciklista bez dovoljno kilometara i iskustva odlučuje se na ovakve utrke. Sve im je novo, stresno i nepoznato, pa se događaju greške.
Biciklizam je sport koji, osim kondicije, zahtijeva i tehničku pripremu i vještinu upravljanja. Sve to naši članovi prolaze na treninzima tijekom godine. Nitko se ne rodi s tim znanjem – treba vježbati, biti redovit i uporan.
Pomaže i odlazak na više utrka, počevši od manjih prema većima, kako bi se stekle tehnike vožnje u manjim, pa potom i većim grupama. I uvijek imajte na umu – tko god vozi pokraj vas, ne želi pasti. Nitko ne sjedne na bicikl s tom namjerom. Do padova dolazi zbog ljudske pogreške, koju svi možemo napraviti. No, kad ste dobro utrenirani i tehnički uvježbani, te se pogreške svode na minimum.
Za vas tekst složio i obradio: 🏁 Trener – Matija Kvasina
Rano ujutro dio ekipe kreće iz Zagreba, a dio iz Austrije, ali svi u istom pravcu, prema francuskim Alpama.
Smještaj nam je dosta visoko, na 1800 mnv u mjestu La Toussuire i kud god krenemo, za natrag do smještaja čeka nas u najboljem slučaju 15km i 1000mnv. To samo po sebi govori da će ovaj izlet biti dosta izazovan. Put do krajnje lokacije u ovom smjeru je trajao otprilike 12h, a ne predviđenih 10h zbog zaobilaska tunela. Razlog zaobilaska je previsoka cijena po autu pa smo htjeli barem u jednom smjeru smanjiti trošak.
U nastavku ću pokušati dočarati u par rečenica kako nam je bilo, iako je nemoguće toliko toga smjestiti u tako malo teksta.
Dan 1: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Glandon ➡️ Col de la Croix de Fer ➡️ La Toussuire
Za prvi dan dečki su složiti “Aklimatizacija ride” koja je na kraju ispala “HC ride”, 88km i 2700mnv.
Krenuli smo od smještaja na spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne koji traje nekih 18km, zatim nešto sitno vožnje po ravnom i iz mjesta Sainte-Marie-de-Cuines uspon na Col du Glandon od 22km i 1600mnv. Prvi dio uspona nije bio toliko strm, ali zato drugi izuva iz cipela 😁.
Iz moje perspektive je sve bilo dodatno teže jer nakon puta nisam bila baš najbolje. Tu smo se fotkali i nastavili jos 3km uspona do Col de la Croix de Fer.
Robi je nastavio dalje, a Darko, Marijo i ja smo stali na osvježenje na vrhu i onda na spust do mjesta Fontcouverte-la-Toussuire. Iz tog mjesta kreće uspon do smještaja dug 15km i 1000mnv. Za mene dosta težak dan dok su dečki to laganije odradili.
Ostatak dana večera i druženje te planiranje rute za idući dan.
Dan 2: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col de la Madeleine ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire
Ovaj put ruta nije kružna nego idemo do uspona Col de la Madeleine i natrag do smještaja istim putem. Ruta je imala cca 100km i 3000mnv.
Kao i prethodni dan prvo ide spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne otkud smo se dalje zaputili u mjesto La Chambre di kreće uspon dug cca 20km i 1600mnv. Dečki su naravno ovo odradili brže od mene. Svi usponi su dosta dugi i cijede te maksimalno pa tako i ovaj. Kako se više približavam vrhu pogledi su sve ljepši. Dodatnu snagu mi daje navijanje ekipe koja je već zauzela pozicije za gledanje Tour-a iako tuda prolazi tek za 3 dana.
S druge strane me ubijaju u pojam pretili ljudi (moram se tako izraziti jer je istina) koji prolete pored mene na električnim biciklima, ali trudim se izgurati do vrha.
Zadnja 2km kao da se uopće ne krećem. Napokon dolazim na vrh i divim se pogledima koji ostavljaju bez daha. Ovaj put u ugostiteljskom objektu nam daju uliti 1 bidon vode po osobi koji ne moramo platiti. To je bilo dosta do izvora na koji smo stali na spustu.
Do smještaja još jedan uspon što zvuči dobro dok se ne sjetiš da je dug 18km i cca 1200mnv. Nakon što se odradilo i to čeka nas večera, druženje i planiranje idućeg dana.
Dan 3: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Villarembert ➡️ La Toussuire
Marijo i ja smo odlučili treći dan odraditi “rest day” koji je na kraju ispao cca 40km i 1200mnv, ali u Alpama ne ide manje. Priključila nam se i Ana sa električnim bike-om i fotoaparatom, a dan je bio savršen za fotkanje, bez ijednog oblaka. Bez obzira što se i za dan odmora nakupilo visinske odradili smo cijelu vožnju lagano uz stajanja za fotku pa se nismo previše namučili.
Ana je bila odličan “pacer” uzbrdo i kroz par minuta je pohvatala pokazivanje nepravilnosti na cesti i pravila vožnje, čekamo ju da se pridruži na cestovnom bajku 🤞. Po povratku u smještaj odlučila sam da ću se taj dan ja pobrinuti za hranu pa sam se bacila na pripremu večere i palačinki za ekipu i u svemu su mi pomogli Jojo, Ana i Marijo, a Majda se počastila kratkim izlaskom na vožnju.
Darko, Fran i Robi su se taj dan odlučili izbiti do kraja pa su otišli na Col du Galibier i imali vožnju od cca 130km i 3700mnv, bravo dečki! 👏💪
U nastavku Franov doživljaj ovog dana:
Col du Galibier – 34 kilometra penjanja, najteže brdo s kojim sam se ikada suočio.
Došao sam u Francusku dva dana nakon svih i donio sa sobom svježe noge kako bih se mogao suprotstaviti Darku i Robertu koji su već napravili 6,000m elevacije u protekla dva dana, tako da je prvih 12 kilometara prošlo dobro i snažno. Na tom prvom dijelu, koji se još zove i Col du Telegraphe, Robi i ja smo držali korak, a Darko je ostao nekoliko minuta iza nas u svom tempu.
Nakon Col du Telegraphe ide par kilometara spusta, a zatim pravi ispit za koji je sve prije bilo tek proba. Penjemo se u predjele gdje čak ni drveće više ne raste. Zrak postaje sve rjeđi i tu se očituje razlika među nama – dok su oni već zadobili nešto visinske adaptacije, moja pluća su potpuno nepripremljena na ove uvjete. Robert nas napušta na samom početku, a pri kraju ne mogu više držati ni Darkov ritam i tako na vrh dolazim sa značajnim zaostatkom.
Ipak se isplatilo jer sa vrha pogled puca na travnate i kamenite vrhove Savoje i svi smo u repertoar dodali vrlo zavidan uspjeh – uspon od 2,000 metara, na čak 2,600m nadmorske visine.
Dan 4: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Chaussy ➡️ Maurienne
Za ovaj dan cilj je bio osvojiti Col du Chaussy i povratak u smještaj istim putem. Kiša je malo omela te planove pa je ruta na kraju ispala cca 60km i 1200mnv jer taman pri dolasku u Saint-Jean-de-Maurienne pljusnula je jaka kiša pa smo se sklonili u kafić, a cure su se spustile autima po nas jer temperatura nije bila baš ugodna.
Fran se ipak odvažio do smještaja ići bajkom iako je kiša i dalje padala. Uspon Col du Chaussy mi je bio najzanimljiviji na ovom putovanju baš zbog svog izgleda. Na početku uspona serpentine se nižu jedna za drugom i nema im kraja. Zapravo je napravljen uski put uz neki greben zato je sve dodatno zanimljivo.
Dečki su uspon prozvali “Stelvio za siromašne” 😁. Na vrhu su me pričekali, osvježili smo se i povratak. Nakon večere bacili smo se na planiranje idućeg dana koje je dosta potrajalo jer smo htjeli proći sve detalje i moguće probleme koje bi nas mogli spriječiti u planiranom gledanju Tour de France-a.
Dan 5: Tour de France stage 18
Planiranje i realizacija gledanja etape Tour-a je dosta zahtjevno, ali mi smo uspjeli.
Etapa 18 bila je brdska i jedan od uspona koji se taj dan vozio bio je Col de la Madeleine, naša ciljana lokacija. Majda, Jojo, Robi i Fran krenuli su nešto ranije kako bi uspjeli zauzeti dobro i sigurno mjesto, a Marijo, Ana, Darko i ja nekih sat vremena poslije da možemo spremiti još neke stvari za ponijeti i napraviti transparente za navijanje.
Dok smo se približavali već se osjetila atmosfera u zraku. Kada dođeš iz zemlje u kojoj je biciklizam žnj sport, ne možeš zamisliti da toliko ljudi prati i voli ovaj sport. Na cesti i uz nju puno poruka podrške i odličnih transparenata, a još više ljudi svih dobnih skupina, svi se zabavljaju na svoj način.
Nakon što smo se sastali sa ostatkom ekipe i zauzeli poziciju karavana je lagano krenula dolaziti pa smo se malo zabavili pokušavajući uhvatiti što više “suvenira”. Nedugo nakon čujemo, a i vidimo helikopter što znači samo jedno, peloton je jako blizu. Euforija je sve snažnija i ponese te, od najmlađeg do najstarijeg svi navijaju i vesele se. Odlučila sam uživati u jedinstvenom trenutku pa sam na mobitelu upalila video čisto da probam nešto uhvatiti, ali ono što su zabilježile oči je neprocjenjivo.
Sve ono što sa uzbuđenjem pratim preko TV-a prolazi ispred mene, svi oni biciklisti kojima se divim i za koje navijam. Ne znam kojim riječima opisati trenutak u kojem Pogi (shvatili smo već do sada da sam veliki fan) i sva ostala velika imena biciklizma, prolaze na samo par centimetara ispred, osim da sam skoro pustila suzu od sreće.
Obzirom da je u pitanju uspon uspjeli smo uživati malo duže dok je prošao cijeli peloton. Nakon prolaska, spustili smo se u obližnje mjesto jer je organizirano gledanje ostatka etape na velikom platnu. Još jedan zanimljiv osjećaj gledati etapu sa toliko ljudi na jednom mjestu. Po završetku vraćamo se u smještaj i presretni razmjenjujemo doživljaje ovog dana.
Također slažemo plan i za idući i idemo odmarati.
Dan 6: Tour de France stage 19
Današnju etapu odlučili smo ispratiti na startu.
Albertville nam je bio na otprilike sat vremena od smještaja pa smo se u jutarnjim satima zaputili prema tamo. Ovdje nas je dočekala još veća gužva jer su svi ljudi na jednom mjestu, a dan prije su bili nekako raspoređeni svuda po usponu pa se nije činilo tako.
Opet smo se rasporedili na dvije lokacije jer je sa malom bebom bilo nezgodno provlačiti se u masi ljudi. Dio nas koji smo bili na lokaciji gdje su se predstavljale ekipe uspjeli smo izbliza vidjeti bicikliste, ekipe i pripremu za start, te smo ih tamo i ispratili. Jojo je na drugoj lokaciji ulovio dosta njih za fotku i sve to sa osmijehom 😊. I start me jednako oduševio kao i dan prije, ali možda je mrvicu bolji osjećaj gledati borbu na brdima.
Nakon što smo se vratili u smještaj opet smo zbrajali dojmove i družili se dok nije došlo vrijeme za odmaranje.
Dan 7: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire
Ovaj dan osvanuo je dosta tmuran i hladan pa smo razmišljali što voziti a da iskoristimo i zadnji dan u Alpama. Marijo i ja smo se odlučili na kraću turu do najbližeg mjesta i nazad, smrznula sam se.
Od smještaja spust do grada dug 20km po odvratno hladnom vjetru i oblačnom i tmurnom vremenu. Toliko mi je bilo hladno da su se na usponu noge zagrijale i proradile tek nakon 5km uspona 🙃. Darko i Fran otišli su odraditi krug od prvog dana samo u suprotnom smjeru. Ova tura uključuje Col de la Croix de Fer i Col du Glandon. Imali su cca 90km i 2600mnv.
Fran je htio nadoknaditi par propuštenih dana jer nije mogao krenuti sa nama. Po onom što su rekli kada su se vratili rekla bi da su se i oni solidno smrznuli. Darko je nadodao da je zanimljivo kako u samo par dana razlike ima dva različita dojma o ovim vrhovima, prvi put je sve bilo puno ljudi i motorista, a drugi pustinja. Izgleda da je peloton odvukao sve za sobom, uključujući i sunce 😁.
Ostatak dana iskoristili smo za još malo druženja i spremanje stvari jer ujutro krećemo doma.
Bez obzira na par komplikacija i promjena plana prije polaska, Goran nažalost nije mogao ići, Fran se razbolio pa je stigao par dana kasnije i neočekivani tunel, sve je na kraju dobro prošlo.
Dok je dio ekipe obilazio vrhove i uspone biciklima, Ana, Majda i Jojo su svaki dan bili aktivni na hike-u i Alpe doživjeli na malo drugačiji način.
Ovo putovanje će mi ostati u prelijepom sjećanju i jedva čekam iduće sa istom postavom 🤞.
Slovenija je još jednom pokazala kako se živi biciklizam. Žao mi je svih koji nisu mogli doći ili su bili u dilemi, jer su propustili pravi spektakl. Na startu preko 1400 biciklista iz cijelog svijeta, iako se prema natpisima na brojevima moglo vidjeti da je više od 70% domaćih. Organizacija na vrhunskom nivou – sve u bojama Tour de Francea: oznake, majice, table, natpisi i svi ostali detalji. Šteta što nisam uspio uloviti poznatog „vraga“, Dietera Didija Senfa, legendu Toura od 1993. (izuzev 2012., kada je propustio zbog zdravstvenih problema).
Ceste su bile zatvorene za sav promet osim biciklista i službenih vozila, a svako opasno mjesto dodatno osigurano i označeno. Feed zone bogate, a poseban plus – dijelili su bidone, pa se nije moralo stati ako nije trebalo hrane. Detalj koji postaje prava rijetkost na ovakvim utrkama. I naravno, navijači! Diljem rute bodrili su baš sve – od prvih do posljednjih – i time davali dodatnu energiju svima na stazi. (Jedini minus: nedostatak tabli s oznakama 25/20/15/10/5/3/2 km do cilja.)
Kako je izgledala utrka iz perspektive trenera
Ove godine odlučili smo sve odraditi u jednom danu – put iz Zagreba, utrka i povratak kući.
Krenuli smo u 5:30 i stigli u Kranj oko 7:00. Parkinzi još poluprazni, podjela brojeva nije ni počela – taman vremena za kavu i lagano razbuđivanje. Kako je većina brojeva bila podijeljena prethodnih dana, gužve nije bilo. Za par minuta smo imali startni paket u rukama – bogat i s korisnim sitnicama za prije i poslije utrke. Nažalost, propustio sam naručiti gornji dio dresa (nije bio uključen u paket nego se dodatno naplaćivao).
Slijedila je priprema: stavljanje brojeva, oblačenje, dogovori o taktici. Nas četvero – Ivana Šabarić, Darko Škulj, Marijo Vranaričić i ja – lako smo se uskladili. Ono što nas je malo iznenadilo bio je raspored startnih blokova: sami pri prijavi birate tempo kojim mislite voziti i prema tome ulazite u blok. Tako su Ivana i Marijo završili u C, a Darko i ja u A bloku. Dogovor: ja čekam Marija i dovodim ga naprijed. U praksi – nije išlo baš tako glatko.
Utrka čim je startala lagano klizim prema natrag i to tako dobrih 10km nikako vidjeti Marija. Bilo je dovoljno vremena stati i na wc. Nakon što sam ga pronašao kreće lagano ali brzo probijanje naprijed koje je trajalo dobrih 25 km hehe. Trebalo je prestići cca 1000 biciklista koji su bili između Darka i Marija. Grupa je bila dosta široko raspoređena te se nije bio problem kretati sve dok nismo došli među prvih 200 e tu kreće zabava.
Osjetno se voze svi bliže jedan drugome što predstavlja određeni rizik ali opet nije panika. Dolazimo do Darka koji se na veliko oduševljenje vozi fino u prvih 50 pozicija. Pozdravili smo se te ponovili taktiku da pratimo Marija i pokušavamo ga držati što više naprijed. Nakon 40km taman dolazi prvi uspon na kojem je Darko isprobao kao mu ide ako je dobar osjećaj nastavit će svojim tempom. To je bilo sve što smo od Darka vidjeli jer vrlo dobro se probijao naprijed s prvima oćito je imao dobre noge jer nas nije više čekao. Na kraju je ispalo rezultatski odlično jer je došao ukupno na 65. Mjestu te 10. U kategoriji s vremenom 3:27:28
Budući da veliku večinu nismo vozili skupa ovo je njegov ostvrt na utrku:
Darkov pogled na utrku
Četvrto izdanje L’Étapea djelovalo je kao da je svaki put bolje organizirano.
Rijetko gdje u Europi imate potpuno zatvorene ceste sa feed zonama na kojima dobivate bidone, uz navijače koji bodre jednako sve. Voziti L’Étape pravo je jednodnevno Tour de France iskustvo.
Ove godine novost su bila tri startna bloka, pri čemu se u prvom nalazila ekipa koja se željela malo više utrkivati. Prvih 40 km bilo je ravno, što je značilo malo gurkanja naprijed, ali i priliku za sve koji su startali iza da poprave pozicije. Na prvom brdu polako sam curio unatrag i na kraju završio s nekih desetak vozača s kojima sam nastavio svoj ritam. Po ravnom smo lovili one koji su otpadali od prve grupe.
Kako smo se približavali usponu u Dražgošama, u podnožju se čula jaka buka i pucnjevi. Vozači koji su prvi put vozili L’Étape bili su zbunjeni, dok je ostalima to izmamilo osmijeh na lice. Dolaskom u famozni zavoj prizor je spektakularan: navijači s obje strane, jedva metar i pol prostora za prolaz, iznad vas biciklist koji visi na žicama i pedalira držeći baklju, a sa strane kamion kojem pod gasom ‘puca’ kroz auspuh. Koliko god bilo teško okretati pedale, taj doživljaj uvijek izvuče osmijeh na lice. Definitivno highlight utrke, scena zbog koje dolazim već četvrti put voziti ovu utrku.
Nakon toga slijedi jako lijep spust, koji smo ove godine prvi put vozili. Još jedno malo brdo i dolazak na cilj, gdje publika i dalje navija kao da svaki vozač sprinta za pobjedu etape.
Nezaboravno iskustvo.
Jedan od najljepših dana na biciklu.
Nastavak
Nakon zahtjevnog uspona kreće spust kojeg također prepoznajem ali tek nakon par kilometara kad je prošlo kroz glavu pa ovo je uspon na Krvavec.
Predivan spust, široka cesta s nekoliko oštrih zavoja koji su svi od reda bili lijepo označeni i osigurani. Trebalo je samo ići u granicama svojih mogućnosto brzo ali oprezno. Naravno bez pretjerivanja Marijo prati moj kotač i dolazimo na kraj spusta bez problema.
Nakon toga slijedi duži recimo ravni potez u kojem čuvam Marija u zavjetrini dok naprijed vućem po ravnome koliko ide sve u nadi da ulovimo koju grupu. Lovili smo ih i te kako te pokušavali napraviti što veću te pokrenuti suradnju. Taj dio suradnja nije baš funkcionirao ali se nisam obazirao već samo vukao. Meni je bio gušt na novom brzom biciklu Raymon Kirani Ultimate koji je baš tražio da se da gasa i tjera.
Na 80. km završavala je mala ruta, a mi smo krenuli dalje – tek tu je počela prava zabava.
Tu je bilo nešto gužve i vidjelo se kako se ekipa bori za što bolji plasman. Legendarni uspon na Jelenov Klanec u Kranju podijeljen u dvije trake je davao dovoljno prostora za razdvajanje i oproštaj sa svim koji su se odlučili za malu rutu. Šteta jer tek sad kreće prava zabava.
Nešto malo ravnice gdje pokušavamo spojiti grupe ispred sebe što ne uspijevamo jer nije ravnica već više valovito te dolazi do raspadanja grupe. Budući da smo preko 2h na biciklu već se može vidjeti lagana praznina među ekipom što do ovakvih raspleta dovodi.
Dolazimo tako do početka uspona na Lašje gdje ponovno puštam Marija da u svom ritmu dođe do vrha bez dodatnog pritiska. Sam vozim gore ugodno neugodno gledam sve te navijače i vrhunac na pola brda gdje u malom mjestu ima toliko navijača vani te su organizirali vatrograsce, vožnja bicikla po zraku, zvukovi sirene i baklje. Dakle spektakl kao na Tour de France-u.
Nakon svakog uspona dolazi spektakularni spust. Doduše prije njega smo trebali proći jedan kratki dio bez ceste kojeg su organizator na vrijeme najavili te jako dobro osigurali. Nalazio se na ravnom dijelu tako da nije bilo nikakvih poteškoća. Čim je krenuo spust divota. Prazna ceste, dobar asfalt, kombinacije zavoja sve prilagođeno za maksimalni užitak i malo dizanje adrenalina koji budi iz mrtvih.
Kao nakon prvog uspona s Šenturške gore Marijo prati moj kotač te idemo brzo ali oprezno bez ulaska u bilo kakve rizične situacije. Spuštamo se i uživamo jer znamo još malo pa će cilj. Pokušavamo po ravnici prije zadnjeg uspona ponovno loviti grupice ispred nas koje sad nekako idu lakše jer umor je kod svih prisutan. Sad znamo da je još jedno brdo prije cilja ali ga se ne sjećamo. Pitali smo ekipu oko sebe rekli su cca 3km dužine. Rekoh Mariju e sad idemo na nož gore bez šparanja. Pronalazim tempo kojeg držimo i putem prelazimo dobar broj biciklista. Klasika nakon brda dolazi spust samo što je ovaj i te kako brz. Budući da ga nismo poznavali idemo oprezno s rezervom ali bez problema dostižemo brzine oko 90km/h što postaje dosta neugodno te ništa ne forsiramo.
Kao na svakom spustu oznake za upozorenja, reradi koji mašu zastavicama i daju zvučne signale sa zviđaljkama govore da ne treba juriti. Bolje više kočiti nego nešto izazivati.
Nakon spusta cilj je već tu svega 5km gdje Marijo i ja držimo ritam te se pripremamo za uzbuljivu završnicu na Jelenovem klancu. Prolazimo cilj sretni veseli držeći se za ruke u vremenu 3:54:51 kao 232 i 233 što je u kategorijama: Marijo 13. U kategoriji Matija 35. U kategoriji
Glavni cilj bio je jasan – sigurno doći, uživati i podijeliti iskustvo. U tome smo uspjeli.
Epilog
Nakon utrke pronašli smo ostatak ekipe, razmijenili dojmove i krenuli prema Škocjanu bodriti naše mlade cestovnjake.
Dan kasnije noge su još „teške“, ali osmijeh ne silazi s lica. Već planiramo povratak i animiranje što više članova da nam se pridruže.
Ove godine sam odlučio, osim cestovnih utrka, isprobati i koju gravel utrku. Njuškao sam online kakvih sve utrka ima kod nas i prvo što mi je upalo u oko je Bilogravel. To je serija od 3 utrke koja se vozi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i sastoji se od 3 težine staza; zelena, plava i crvena. Naravno, mene zanima samo ono najgore i biram crvenu. Zgodna stvar je što se mogu platiti sve 3 startnine odjednom gdje se dobiva popust na sve utrke. To nisam odabrao jer nisam znao kako stojim s vremenom za ostale datume i hoće li mi se uopće svidjet taj princip utrke, ali popust se na kraju priznao kada sam prijavio posljednju utrku. Pohvale za taj dio! Startni paket je odličan i bio je više – manje isti svaku utrku. U startnom paketu se nalaze – piva ili čak dvije, famozna voda u limenci, domaći med, magnet za frižider, keksi koji su dobro došli za kasni doručak, čaj i poneki domaći proizvodi poput sira ili džema.
1. utrka – Bilogora
Start je bio na malom brdašcu u Velikom Trojstvu. Simpatično mjesto s lijepim pogledom sa starta.
Prognoza je bila nekakvih 20-30% za kišu što nisam preozbiljno shvatio te sam računao u najgorem slučaju blagu kišicu. Dan prije je padala kiša i bilo je sve lagano blatnjavo. Da bi stvar bila bolja, vozim na 700×36 semi slick gumama jer sam konj.
Dolazimo na start i kreće utrka. Krećem jako jer se ne znam utrkivati još i želim odma filter napraviti. Prolazimo sve oprezno, ali brzo i nakon desetak minuta fulamo skretanje i izlazimo na cestu gdje nema oznaka. Nismo skratili stazu nego smo ju produljili i momentalno gubimo dobru poziciju. Na svu sreću dolazimo do malog brda gdje na snagu prestižemo sve natjecatelje i vraćamo se na vodeću poziciju. To smo bili Igor Acs, Vedran Bjeloš i ja. Tempo je bio jak i svaki put kad sam imao smjenu sam držao zonu praga i čak iznad da ih malo izmorim. Dolazi malo veći hupser gdje Igor i ja ostavljamo Vedrana i nastavljamo dalje. U tom trenu jer počela padati kiša. Bilo je malo smiješno jer uz svu muku smo još i mokri.
U par navrata pričam s Igorom da se upoznamo. Igor jer inače MTB maratonac i to jedan od boljih u nas. Osim što je maratonac, Igor je i ljudina od čovjeka. Kako je bio mokar teren, ja sam na spustevima bio dosta sporiji od njega radi svojih semi slick guma i svaki put bi me pričekao. Dalje u utrci sam čak i pao, a on bi stao i pričekao da se spojim.
Nakon što nas je oprala prva kiša, uspjeli smo se osušiti i ubrzo pada druga runda kiše i ponovo nas moči do kože. U tom trenu mi je bilo dosta hladnije, ali ajde; trpim i idemo dalje. Počinjemo se lagano sušiti i u daljini vidimo Mordor od nevremena prema kojem se krećemo. U tom trenu nam više nije bilo baš smiješno, a ja sam malo zimogrozan i znatno gubim na snazi i puls mi se snižava. Ulazimo u treću kišu s tučom i tu više ne mogu držati kotač i prepuštam Igoru da odvozi za pobjedu.
Temperatura je bila 9°C i na sebi imam samo tanki sloj likre. Ruke i noge su mi se tresle od hladnoće, a čeljust mi se nekontrolirano grči. U jednom trenu je malo izvirilo sunce gdje momentalno stajem da se pokušam zgrijati.
Konačno dolazi finish za 500m u brdo i odjednom čujem Vedrana kako dolazi 20m iza mene i viče mi da samo idem svojim tempom, da me neće prestići. Dižem se na noge i dajem sve od sebe da “isprintam” do finisha, a on samo ubrzava. Toliko o tome da me neće prestići! Na kraju skoro photo finish, ali dolazim ispred njega na drugom mjestu. Konačno gotova muka! 30min nakon završetka utrke još se tresem i ljudi me ispituju jesam li dobro. Moram priznati, jedno od najgorih smrzavanja u životu.
Start je u SRC Vustje u Čazmi. Također, jako lijepo mjesto pogotovo ako nekog zanima ribolov i rekreacija. Ovaj put je prognoza bila odlična i veselio sam se utrkivanju po suhom. Glavni konkurenti ovaj put su Igor Acs i Saša Jeftinić.
Utrka započinje zatvorenom vožnjom iza auta. Ubrzo dolazimo do hupsera gdje se auto pomaknuo i mi startamo. Na tom hupseru sam pokušao zagorčati utrku te ubrzo skrećemo na traktorski put. Držim jaki tempo koji mi paše i nesvjesno ga pojačavam. Okrećem se i vidim da Igor i Saša gube kotač te samo nastavljam pojačavati.
Shvatio sam da ponekad nije loše biti sam na gravel utrci. Prednosti su da ne moram davati znakove za rupe i opasnosti vozaču iza mene te jedna jako bitna stvar – na spustevima ne ovisim ni o kome i imam cijelu stazu preglednu ispred sebe.
Ubrzo nakon odvajanja mi ispada bidon. Stajem, okrećem se i bezuspješno tražim i gubim 20ak sekundi.
Na prvoj feed zoni se zalijevam vodom po glavi. To je bila amaterska greška jer sam zaprljao naočale i nisam skoro ništa vidio. Nastavljam i toliko usporavam pokušavajući obrisati naočale da su mi se Igor i Saša približili baš na ravnoj dionici, no odmah sam ubrzao i zadržao prednost.
Dolazi druga feed zona gdje se nisam baš proslavio. Prvo sam fulao skretanje i nakon što sam obavio feed zonu, ponovo fulam stazu i krećem se krivim putem. Dok sam primijetio što se događa, Igor i Saša su me debelo prestigli. Srećom, uslijedio je najdulji uspon koji mi savršeno odgovara. Bijesan i nabrijan, luđačkim tempom sam ih prestigao, vratio se u vodstvo i tako im pobjegao. Ostatak utrke je prošao glatko, staza je bila jako zanimljiva po šumskim putevima i makadamima s minimalno ceste. Ova utrka mi je ujedno i najdraža. Dolazim prvi na finish, a Igor i Saša na drugom i trećem mjestu.
Start je bio u izletištu Bara u Grubišnom polju. Slično kao Vustje, zanimljiva “bara” za ribiče i rekreativce.
Ova utrka je bila odlučujuća između mene i Igora za prvo mjesto sveukupno. Staza je ujedno bila i najlakša. Prognoza je trebala biti dobra – oblačno i ništa više. Sve dok nije došao dan utrke. Prema aplikaciji rain alarmu je dolazio jedan veliki kišni oblak točno u Grubišno polje po cijeloj veličini. Predivno!
Utrka počinje i u isto vrijeme počinje i kiša – pravi scenarij. Ironično je bilo što smo se kretali u smjeru tog oblaka pa smo pola utrke odvozili po kiši. Kraćom zatvorenom vožnjom stižemo do šume gdje se jako kratko vozimo na divljaka bez nekog puta. Taktika mi je bila da idem pun gas od samog početka i pokušat solo odvozit ponovno. Zabijam se u “crveno” i ne gledam iza sebe. Nakon par minuta dolazim na makadam, okrećem se i iza mene nema nikog u daljini osim Igora koji mi je zalijepljen za kotač.
Vozimo se cijelu utrku zajedno gdje smo pojačavali tempo na hupserima u nadi da će netko popustiti. Ostatak utrke smo vozili srednjim tempom dok smo po cesti malo pojačavali. Čak smo i obavili kolektivnu nuždu.
U jednom trenu dajem Igoru prijedlog da sprintamo jedan pokraj drugog za pobjedu umjesto da se borimo za poziciju i riskiramo potencijalni pad – pristao je. Prilaz cilju je bio dobar i pregledan te sprintamo jedan uz drugog za ukupnu pobjedu. Na kraju za pola duljine kotača nosim pobjedu!
Organizacija je bila odlična. Oznake su bile dobre, pogotovo na zadnjoj utrci. Ponekad ih je malo teže uočiti radi trenutka utrkivanja i okoline. Jedino mi je žao što nema više ljudi na crvenoj stazi i što generalno nema više natjecatelja jačeg kalibra. Ovakav tip utrke uzima najbolje iz cestovnog segmenta i nadodaje malo tehničkog aspekta iz svijeta XC-a.
Sljedeće godine ponovno dolazim i nadam se većem odazivu!
Negdje kod sebe u glavi imam wishlistu mjesta koje želim posjetiti, posebno otkad se bavim biciklizmom, a među njima je i putovanje u Kranjsku Goru i obilazak lokacija koje ću detaljnije proći u nastavku ovog teksta. Putovanje je ispalo brzinski i ne baš previše unaprijed isplanirano ali sve u svemu jako dobro.
Dan 1: Kranjska Gora – Vršič – Mangart – Tarvisio – Kranjska Gora
Već kod približavanja Kranjskoj Gori vidim da će izlet biti po mojoj mjeri, priroda, šuma, planine, rijeka, jezero…na svom sam terenu 😀. Za prvi dan planiran je Vršič i Mangart u jednom danu što je dosta izazovno i teško barem iz moje perspektive.
Iz Kranjske Gore Garmin pokazuje uspon Vršić sa dužinom od oko 10 km i 800 mnv što se na prvu ne čini puno. Uspon je tekao poprilično lagodno, noge su dobre, također i glava. Sveukupno nije prestrmo iako ima par dijelova gdje je Garmin prepoznao nagib 20%. Serpentine, njih 24 u ovom smjeru, su popločane i jako neugodne jer su uglavnom rasute i uništene od prometa pa taj dio malo kvari dojam uspona. Uz to količina kampera, automobila i motora koji rade zastoje i cirkus posebno na serpentinama. Ista stvar je i na spustu, velika gužva i ne možeš uživati nego strepiš kako će ekipa proći pored tebe.
Ne znam postoji li neki period u godini kada promet nije ovako gust jer smatram da bi doživljaj bio dosta ljepši. Na vrhu stado ovaca pravi dodatni zastoj, ali njima je sve oprošteno 😀Tu pravim par fotki i nastavljam dalje. Dobra stvar je što na ovom vrhu postoji život pa se može uzeti nešto za okrepu i suvenir (dodatni plus je mogućnost plaćanja karticom).
Nakon spusta u Trentu cesta vodi dalje uz korita Soče, opet prelijep prizor koji kvare motoristi i kamperi čiji broj samo raste. Da ne bude sve tako crno ima i dosta biciklista. Dolaskom u mjesto Log pod Mangartom Garmin se oglašava i kaže da slijedi uspon od oko 25 km i 2000 mnv, što me malo psihički pokoleba jer vidim da je dosta strmo i dugo, a vani je dosta vruće. Dio po dio savladavam pokušavajući ne razmišljati što me čeka u nastavku. Na nekih 14 km i 1500 mnv imala sam užasnu krizu i napad vrućine i razmišljam o odustajanju od uspona i povratku prema Kranjskoj Gori. Nigdje nema ni mrvice hlada, prži iz neba i zemlje. Stajem i umirem i kažem sebi da će se ovo možda odvoziti nekom drugom prilikom, danas ipak ne.
Pri dolasku na odvajanje za Mangart na dio ceste zatvorene za promet stajem i još malo pokušavam sabrati misli i glavu za bilo kakvo pokretanje naprijed a kamoli dalji uspon. Glava hoće dalje ali tijelo baš i ne 🙃. Ni sama ne znam kako, ali odlučim se pokrenuti i probati dalje sa usponom jer vidim da napokon kreće dio kroz šumu i hlad. Okret po okret i nekako ide, kako se smanjuje broj preostalih kilometara uspona u glavi je lakše ali tijelo sve više iscrpljeno. Dodatnu paniku mi rade mračni tuneli, puni odrona, hladni, voda mi kaplje po glavi i samo želim što prije van. Pred zadnjim tunelom toliko stijena da se mislim sići s bicikla i prehodati taj dio, srećom postoji uski kolotrag kojim se nekako može provući. Zadnja 2km malo manje strma od ostatka ali ovom mrtvacu to ne znači puno, samo čekam kraj.
Napokon dolazim do vrha, ogroman osjećaj strahopoštovanja prema prirodi, uživanje u pogledu, miru i tišini. S druge strane panika jer sam ostala na gutljaju vode a na vrhu je pustinja. Opalim par fotki i lagano “palim” kočnice prema dnu jer drukčije ne može. Cesta puna prepreka, što bi moglo izazvati pad i bušenje pa je ipak bolje “zapaliti” kočnice (čitaj: inače se super vozim na spustu, u najmanju ruku kao Tom Pidcock). Ni sa jedne strane ceste ne postoji nikakva zaštita od upada u provaliju, ali ne razmišljam u tom smjeru jer se svakako lagano spuštam.
Dolazim na granicu sa Italijom i pokušavam iskomunicirati sa graničnim policajcem kako mogu do vode jer nemam više ništa, ja na engleskom on na svom engleskom (talijanskom). Nema pomoći pa nastavljam dalje do jezera Lago del Predil i napokon malo okrepe u kafiću i nastavak dalje.
Od Tarvisia do Kranjske Gore biciklistička staza, nema prometa, nema gužve samo biciklisti. Oduševilo me koliko Slovenci ulažu u takve stvari, gotovo sve rute na ovom području vode biciklističkim stazama. Ova ruta me jako iscrpila, dodatno zbog niza utrka i težih treninga u prethodnom periodu.
Za kraj zasluženo pivo i komiranje.
Dan 2: Kranjska Gora – Bled – Jesenice – Kranjska Gora
Noge su već crknute od dana prije pa ajmo ih ubiti do kraja. Ruta za danas vodi do jezera Bled, na Jesenice i natrag u Kranjsku Goru. Prvih 15ak kilometara vodi biciklističkom stazom i nakon toga u mjestu Mojstrana skretanje i uspon. Cesta je uska, posebno na prvom dijelu ali prometuju samo lokalci ili motoristi tako da nije bilo pretjerane gužve. Dosta biciklista u mom ali i suprotnom smjeru.
Gotovo cijelom rutom do Bleda je bio hlad i vožnja kroz šumu. Kad je ostalo još otprilike 5 km do Bleda vožnja je bila malo prometnijom cestom ali dobro je da ne traje predugo.
Na Bledu odvratna gužva i probijanje pa sam samo lupila brzinsku fotku i bježim dalje. Ostatak rute je bila uživancija, slabo prometne ceste i biciklistička staza, uz to dosta konja i kud ćeš bolje.
Povratak u Kranjsku Goru i usput do jezera Jasna na kavu i osvježenje. S jezera se pruža prelijep pogled na planinu, a voda je ledena i dosta čista. Sveukupno oko 85 km i 900 mnv. Ostatak dana hrana i odmor.
Dan 3: Kranjska Gora – Belopeška jezera – Planica – Kranjska Gora
Za zadnji dan lagana ruta i ritam.
Iz Kranjske Gore u Italiju do Belopeških jezera (Laghi di Fusine). Ulaz za automobile se naplaćuje ali za bicikle je besplatno. Do jezera cijelim putem vodi biciklistička staza. Bez obzira na malo oblačno vrijeme jezera su prekrasna.
Putem natrag kratko druženje sa magarcima i skretanje prema Planici, mjestu poznatom po skijaškim skokovima, no za bicikliste poznatije po nesreći Primoža Rogliča dok se još bavio ovim sportom. Nakon te ozljede krenuo se baviti biciklizmom.
U trenutku dolaska zatekla sam ekipu koja ima trening pa sam malo promatrala skijaške skokove (bez snijega 😁). Taj dan vjetar je cijelim putem baš jako puhao, ali dolaskom u Planicu nekim čudom nije se ni osjetio pa je, pretpostavljam, zato ovo mjesto bilo pogodno za izgradnju skakaonice.
Povratak u Kranjsku Goru i pakiranje za doma. Sveukupno ova ruta oko 30 km i 350mnv.
Ovaj kratki ali slatki izlet u Sloveniju ostat’ će mi u lijepom sjećanju i žao mi je što je trajalo kratko, no to je samo dodatni razlog da dođem opet. Okolo ima toliko dobrih ruta i uspona za voziti pa bi bila šteta ne ponoviti, a i one silne ŠBZ naljepnice koje sam nadobudno ponijela i zaboravila zalijepiti čekaju novi dolazak 😁
Na utrku dolazim s Rudijem dosta rano jer on starta nekoliko sati prije mene, a kako nisam imao ništa pametno za raditi doma radije sam htio prisustvovati tamo i navijat za članove kluba. Sa sobom nosim prijenosni frižider i pakiranje izotonika koje konstantno pijem do početka utrke. I naravno, sendviče sa šunkom i hrenom koji nisu bili najmudriji izbor. Isto kao i hot dog i palačinka s nutellom, ali čovjek uči cijeli život.
Jedno lijepo iznenađenje prije utrke mi je pripremio Darko – dopeljao mi je jednodijelni ŠBZ dres koji ima najudobniju pelenu ikad. Konačno dolazi start, pripremam bidone s ledom, gutam 2 kapsule soli i stavljam još 2 u džep skupa sa 2 gela, 2 kofeinska gela, 4 slane čokoladice i 3 gumenih energetskih želea. Na startu gledam Frana Miholjevića kao Boga i pitam se što ja tu radim uopće.
Ovo mi je tek treća utrka i nemam apsolutno nikakva iskustva. Start utrke je bio jak. Toliko jak da sam zapravo skoro i odustao na samome startu. Lovro Petrlić iz BK Dinamo je krenuo na nož 50km/h iz nule i to po blagoj uzbrdici. Na svu sreću nije dugo potrajalo i odmah se smirila brzina.
Kasnije saznajem da je Lovro ispao odma prvi krug. Napravio je veću grešku od mene i moje prehrane. Nakon toga slijede nizovi napada od Frana i Nicolasa koje je gotovo nemoguće popratiti. Grupa se raspada i naprijed ostaju Fran, Nicolas i klupski kolega Robert Horvat. Iza smo se formirali Johny, Roko i ja.
Dobro smo surađivali, ali mene je u jednom trenu uhvatila jaka bol u jetri koja je trajala više od pola kruga i nisam mogao davati smjene. Već me počela hvatati panika da neću ni završiti utrku. Pokušavam dečkima objasnit da jednostavno ne mogu i nisu se ljutili na svu sreću. Bolovi su popustili nestali skroz.
U jednom trenu nas se skupilo više u grupi i vidi vraga – ispred nas je prva grupa. Nisu htjeli surađivati i mi smo ih uhvatili. U grupi nas se nalazi 9 i vozili smo se više – manje lagano. Sve dok nije došao prvi hupser i tada kreću napadi. I tako iz kruga u krug.
Kasnije te napade spajam svojim tempom postepeno i mislim da sam tu najviše energije uštedio jer nakon svakog napada grupa je stala i nije imalo smisla davati svoj maximum. Imao sam i trenutke svježine gdje sam pokušao napast i vidjet i dal će me kojim čudom pustiti, ali uvijek su me brzo zatvorili. Na kraju dva ili tri kruga sam otišao naprijed malo vuć grupu čisto da se pokažem ispred Frana. Bilo je jače od mene.
Već negdje na petom krugu me hvata takav grč u listu da nisam mogao vjerovat koliko mi se deformira list, ali nisam osjetio skoro nikakvu bol. I tako su se grčevi pojačavali iz kruga u krug. Prvo jedan list, pa drugi list, pa stražnji dio jedne noge pa onda i druga noga. Pokušavam se lupati po nogama i stiskati čvorove da krv bolje procirkulira i uspijeva mi.
U jednom trenu mi je bilo toliko teško da sam se valjda prvi put ikad zapitao zašto uopće vozim bicikl i da bi ga mogao prodat, a prošao sam svakakve napore na njemu bez da mi je ikad to palo na pamet. Robert je otpao negdje na petom ili šestom krugu, ostavio je sve dan prije na kronometru gdje je uzeo titulu državnog prvaka. Krug kasnije i Fran Bošnjak odustaje. Čovjek koji dominira u MTB-u generalno – kaže više nikad cesta. Ostaje nas sedam.
Na zadnjem krugu su me uhvatili grčevi ispod prepona u isto vrijeme i to je bilo tako jako da sam na trenutak pustio grupu i počeo se udarati po nogama što jače mogu jer sam htio završiti s njima do kraja. Grčevi prestaju i dolazimo svi zajedno pred kraj utrke – na sprint. Dolazimo na predzadnju ravnicu gdje su natjecatelji hvatali čim bolju poziciju za sprint. Dižem se na noge i dajem apsolutno svoj maximum, ali to nije bilo ni blizu i gubim kotač.
U cilj ulazim presretan – dižem ruke u zrak kao da sam pobijedio. Bio sam presretan što sam završio utrku s najboljim biciklistima u Hrvatskoj. Završio sam na 7. mjestu i ujedno sam posljednji koji je završio utrku jer su svi prije mene odustali. Dan koji ću svakako pamtit cijeli život i moći se pohvaliti.
Nakon ovog tjedna teško je krenuti pravim redoslijedom, ali možemo probati. Jedno je sigurno, ovo je daleko rezultatsko i društveno najbogatiji vikend u povijesti ŠBZ-a.
Nadmašiti sve bit će pravi izazov za sljedeću godinu jer znate kako kod nas ide uvijek pedaliramo prema naprijed. No krenimo redom. Budući da smo znali da se bliži najvažniji vikend prvog dijela sezone, treninzi su bili više opuštajući s nekoliko aktivacijskih podražaja. Sve je prošlo glatko, usprkos iznimno visokim temperaturama s kojima smo se borili poznatim metodama hlađenja uz pomoć izvora i mentalne snage.
Vrlo brzo je došla subota i Nacionalno prvenstvo u Kronometru, Vrbovec 2025. Osim što nikad više ŠBZ članova na startu, statistike kažu da je ovo bilo najbrojnije prvenstvo. Ostali kažu da ne pamte ovoliki broj prijavljenih biciklista, kao ni onih koji su se našli na startu.
Kronometar je jasna disciplina – sam protiv štoperice, bez pratnje i navijača, osim na okretu. Veliku ulogu ima tehnologija bicikla i opreme, ali i dalje glavnina ostaje na onome tko tjera pedale. Naši članovi su i te kako dobro tjerali.
Rezultatski izgledalo je ovako:
Početnici U13
5. mjesto Viktorija Kvasina
Početnici U15
4. mjesto Vili Dukanović
5. mjesto Damjan Jurasović
8. mjesto Matej Kasumović
Kadeti U17
1. mjesto Šimun Kvasina – naslov državnog prvaka
2. mjesto Filip Noršić
5. mjesto Areli Rajković
Veterani D 3. mjesto Milan Tomić Jednostavno fantazija na svom biciklu bez aero dodataka ili posebne opreme. Bicikl – stara škola, biciklisti protiv kilometraže, vjetra i vremena. Možemo reći kao u zlatna dobra vremena Eddy Merckx, kad su se svi kronometri tako vozili. Da se nas pita, sve bi vratili na te postavke. Napomenimo samo, da se Milan odvažio na ovaj potez početkom godine. Nakon pauze od ozljede, primio se fokusiranog rada, treninzima smo ispeglali sve što se može, te je na kraju kruna svega postolje sa prvenstva u kategoriji kojoj nema šale.
Žene Elite 3. mjesto – Majda Horvat, uz kratku napomenu! Cijelo vrijeme smo mislili da je postala majka prije 6 mjeseci, ali smo se pravo iznenadili kad smo shvatili da se zapravo radi o periodu od 4 i pol mjeseca. 6. mjesto Lucija Fileš koja nastavlja s potvrđivanjem forme i pravim razvojem specijalizacije kronometra.
Muški Elite 1. mjesto Robert Horvat Naslov državnog prvaka za kojeg moramo priznati je bio iznenađenje dana. Recimo da do prije tjedan dana nije znao da će voziti, te nije imao licencu. Ohrabrio se u tih par dana, odradio papirologiju, prijavu i eto ga na startu. Na svoj bicikl je montirao nastavke, aero barove koje je naravno posudio od Majde, koje je ona koristila i na svojoj utrci. Srećom, bilo je dovoljno vremena da se napravi promjena. Budući da je početak utrke bio kasno, te se dugo čekalo na kraj, odlučili smo da se nećemo zadržavati. Pakiranje, povratak domovima, brzi oporavak, te priprema za sutrašnji veliki dan kad nas na start dolazi još više.
29. Lipnja nedjelja Nacionalno prvenstvo u cestovnom biciklizmu
S trenerske perspektive što reći osim fantastično.
Znali smo da će bit izazovno, te smo tjedan prije odradili lagano zagrijavanje i dogovaranje detalja oko dijela koji je odigrao ključnu ulogu tog dana, a to je ŠBZ “Feed Zone” ili bolje reći Fun Zone.
Glavni i odgovorni dvojac iza toga su Maja Noršić i Matija Troskot, uz pomoć svi ostalih (da sad poimenice ne nabrajamo). Možete im se javiti ako vam slučajno nešto nedostaje. Dakle, napravili su spektatkl o kojem će se dugo pričati, za koji je večina mislila da su dio nacionalne organizacije. Srećom, boje kluba su nas odavale, te se znalo tko stoji iza svega. Prije svega, čestitke ekipi koja je sve skupa povela i organizirala, te rasteretila nas trenere koji smo imali akcije od ranog jutra oko spotraša i utrka.
Pa krenimo redim:
9:25h Početnice U15 DNF Viktorija Kvasina
Jako dobro je krenula u samu utrku, ovog puta bez suza, i to je veliki napredak. Nakon toga, mudro čuvanje iza na zadnjoj poziciji. Dolaskom prvog manjeg uspona, probija se naprijed, te nama iz nepoznatih razloga, kreće vući glavnu grupu – bez da se da koja smjena. Viktorija je tako vukla par kilometara, do dolaska na prvi, malo veći uspon, u kojem ulazi u velike probleme zbog gubitka zraka i snage, te odlučuje odustati od utrke. Možemo reći da je dala sve od sebe, te je kasnije nakon oporavka, uživala u ostatku dana sa svim ostalima
10:25h Početnici U15 Dakle, druga utrka za nas gdje smo imali na startu Vilia Dukanovića i Mateja Kasumovića. Ovdje teška borba s članovima BK Rijeka koji dominiraju ove sezone. Dečki su dali sve od sebe, slušajući sve taktičke naputke od trenera Filipa, te na kraju završili utrku:
4. mjesto Vili Dukanović 6. mjesto Matej Kasumović Čestitke dečkima! Pokazali su pravu borbu, sportski duh i zajedništvo s ostalim sportašima, kako unutar, tako i van kluba.
12:15h Veterani A,B,C,D Na startu najbrojnija i vjerovatno najteža utrka. Borbe su za plasmane od same utrke do kategorije, te dolazi do raznih križanja interesa. Naša taktika je bila jasna – samo je jedna utrka, jedan pobjednik, sve ostalo su nagrade prema kategorijama.
Taktika postavljena prije starta se savršeno primjenila, te smo na kraju imali:
3. mjesto Darko Škulj ukupno i Veterani A
13. mjesto Marko Noršić – nažalost, uz pad u samoj sprint završnici te, 6 u kategoriji Veterani B
16. mjesto Dino Zuban, 10 u kategoriji Veterani B
22. mjesto Fran Špigel, 6 u kategoriji Veterani A
35. mjesto Marijo Vranarićić, 9 u kategoriji Veterani C
38. mjesto Daniel Roščić, 17 u kategoriji Veterani B
47. mjesto Denis Muslić, 19 u kategoriji Veterani B
Čestitke svima!
Budući da je utrka za kategorije kadeta i žena startala samo par minuta poslije veterana, nismo bili u mogućnosti sve pratiti.
12:20h start utrke Kadeti U17, Žene Elite, Žene Junior Ovdje imamo 3 kadeta i 3 žene Elite koje smo pratili od početka do kraja.
Postavljena taktika je bila ta da kadeti raspale od prvog kruga, a da žene probaju pratiti, te da kasnije surađuju koliko se da i tako nadmudre konkurenciju.
Nažalost pad koji se desio nedugo nakon starta je pokvario planove, jer se naša Lucija pronašla u njemu, te je trebalo neko vrijeme dok se ne izvuče i krene dalje.
Srećom bez težih posljedica pronašla je ritam, pomogli smo koliko smo mogli, te je ona sretno došla do cilja.
Kadeti su radili kako smo se dogovorili. Paljba na prvom brdu, te solo odvajanje Šimuna uz pomoć ostatka ekipa koja je neutralizirala ostatak protivnika. Nakon što je skupio preko 1 min prednosti, na red je došao Filip Noršić koji se odvojio Anti Barešiću iz BK Zadra.
Kad se sve odigralo, Šimun je malo sačekao da se njih dvoje spoje, te su zajedno surađivali zadnjih 2.5 kruga. Cilj je bio da sretno dođu u finale, te odrade jak trening budući da njih dvojicu čeka izuzetno jak reprezentativni program. Više o tome u nastavku.
Nažalost taj prvi napad je distancirao i ostatak naših cura koje nisu mogle držati kontakt s vodećima, ali su se hrabro borile do cilja te nam donijele vrijedne rezultate i bodove.
Rezultati
Kadeti U17
1. mjesto Šimun Kvasina – naslov državnog prvaka 4 od 5 Brdsko, Kriterij, Kronometar, Cesta (jedino u CX 3. mjesto na početku sezone),
2. mjesto Filip Noršić koji je nakon teže ozljeda početkom sezone ulovio priključak te potvrdio kvalitetu koju smo znali da ima u sebi.
9. mjesto 5 od kadeta Areli Rajković koji pokazuje napredak, te je odigrao važnu taktičku ulogu tijekom utrke.
12. mjesto, 4 od Žena Majda Horvat koja je dala sve od sebe, ispustila sve na terenu i s tako malo treninga kao mlada majka pokazala da je u igri.
13. mjesto, 5 od žena Marijana Marić. Na svom prvom nastupu skuplja iskustvo koje je potrebno za daljnji razvoj
14. mjesto, 6 od žena Lucija Fileš nakon pada (drugog ovaj tjedan) nema predaje! Dolazi do cilja uz sav trud, suze i znoj. To je pravi sportski duh.
Čestitke svima – ovo je van svih dosega!
15:30h start glavne utrke Muški Elite
Ovdje sad nema šale i na startu imamo Maksa Tucmana, te novog prvaka u kronometru Roberta Horvata.
Uz njih na startu svi najbolji hrvatski biciklisti, uz glavno ime dana Frana Miholjevića – našeg jedinog biciklistu koji vozi za World Tour Ekipu Bahrain Victorious.
Utrku smo pratili od starta, te smo bili u toku sa svim što se događalo. Očekivano jaki napadi Frana već u prvom krugu daju do znanja zašto je tu došao – želi taj naslov! Sve to neutralizira Nicolas Gojković, a uz njih prati i Robert Horvat ŠBZ. Budući da Nicolas ne surađuje, lovi ih glavna grupa.
Tako je to izgleda prva 3 kruga, skok, gas do daske, gledanje i čekanje. Naravno, Nicolas je igrao ekipno, jer osim njega tu je Ian Peran koji vozi za istu ekipu – Gusto Santic Ljubljana.
Nažalost u sljedećem krugu Robert osjeća slabost, prazninu, te kao većina sudionika do tad, gasi se i odlučuje odustati. Sve se nekako skupilo, a i kronometar dan prije je uzeo svoj danak. Nema što, Robert je napravio s njim jako puno, kako za sebe, tako i za klub!
Osvojio nam je III kategoriju te vrijedne UCI bodove (25).
Međutim, među tim društvom tu je i naš Maks Tucman, koji je također debitant na ovoj utrci, te mu je ovo tek treća cestovna utrka. Prijelaznik iz Endura. Dakle Maks, drži i ne pušta, odolijeva svim napadima i ne gasi se. Naravno bilo je kriza više puta, pusti je prve ali se vrati, zatim krenu grčevi on ih pobijedi i tako iz kruga u krug.
Maks dolazi do cilja s prvom grupom na Nacionalnom prvenstvu u Elite kategoriji te zauzima odlično 7. mjesto. To je sad nekako kratki opis, ali je borba njemu bila opaka. Imao je jako dobre trenutke gdje je povremenu, bez nekog važnog razloga, vukao grupu pa čak povremeno malo i napadao.
Ono što ga je više koštalo je manji unos energije. Osjetan porast je bio kad je dobio gelove iz auta za naputkom jesti sve. Čim je to odradio preporodio se barem za 1,5 kruga nakon čega opet borba, ali se ne predaje.
Moram priznati da se ovako nešto se ne vidi svaki dan – snaga volje koja tjera i on se ne gasi. Ima svoj ritam, ali ih lovi svaki put kad pusti, a oni stanu.
Pamtim scene kad se dosta morao lupati po nogama ne bi li se riješio grčeva. Izgleda da je uspio, jer do cilja je došao i to ponavljam – s prvom grupom.
Koliko su se mnogi gasili možemo spomenuti Frana Bošnjaka koji dolazi iz svijeta Mtb, ali se jednostavno 2 kruga do kraja na vrhu Feed zone srušio u travu. Maks može poslužiti kao lekcije nema predaje i odustajanja – borba do samog cilja!
Sve je moguće. Gledajući iz auta, uz malo više sreće možda bi dobio i medalju. Nije to tako daleko. Opet s druge strane, dao nam je za razmišljati kako još više naglašavati važnost prehrane za vrijeme utrke koja se vježba na treninzima.
Što drugo još reći osim čestitke našim seniorima! Ostavili su i više od samog srca na terenu.
Rezime
Nemoguće opisati, trebalo je ovo danas sve skupa doživjeti.
Pohvale svima redom uz još jednom dodatak za sve oko poteza organizacije ŠBZ Feed/Fun zone. (ideja na razmatranje oko Cool imena za buduće akcije). Sumnjam da nije bilo bicikliste koji se tamo nije pojavio. Sad znamo koja je formula za dalje te vjerujem bit će prilike za reprize.
Medalje:
3 zlata
2 srebra
2 bronze
Da je netko prije godinu dana rekao da će ovako biti, ne znam je l’ bi potpisali izjavu tj. ugovor. Ovako sad izgleda jednostavno, ali sami znate koliko je tu sati truda, rada, žuljanja sica i ostalog iza svega.
Na kraju ostaje na jednostavnosti – kontinuitet, uz sve ostale elemente donosi rezultate! Nije još kraj godine da se vadi kompletna analitika, ali tu smo negdje na pola. Glavnina recimo odrađena, sad dolazi samo nadopuna koja će na kraju donijeti još veselja i rezultata.
Nacionalna prvenstva u cestovnom biciklizmu predstavljaju vrhunac domaće sezone i jedan su od najvažnijih događaja u kalendaru svakog biciklista. Održavaju se svake godine, najčešće u lipnju, neposredno prije najveće svjetske utrke – Tour de France. To je trenutak kada se na domaćim cestama odlučuje tko će nositi prestižnu majicu državnog prvaka sljedećih 12 mjeseci. Borba je to za titulu i majicu koja iz svakog natjecatelja izvlači maksimum – jer jednom kada je odjeneš, zna se tko si i moraš opravdati tu čast.
Kratka povijest i značaj
Nacionalna prvenstva u biciklizmu organiziraju se već desetljećima u gotovo svakoj biciklistički razvijenoj zemlji. U Hrvatskoj su se počela održavati još u prvoj polovici 20. stoljeća, s povremenim prekidima i reorganizacijama. Danas su dio kalendara Hrvatskog biciklističkog saveza (HBS) i važna su prilika za sve – od amatera do profesionalaca – da se dokažu na domaćem terenu.
Osim prestiža, naslov državnog prvaka donosi i praktične pogodnosti: pobjednik stječe pravo nošenja posebne majice s nacionalnim bojama (najčešće crveno-bijela šahovnica) na svim cestovnim utrkama u istoj disciplini do idućeg prvenstva. Ta majica nije samo simbol ponosa – ona vozača izdvaja iz pelotona i često privlači dodatnu pažnju sponzora i publike.
Discipline i kategorije
Nacionalna prvenstva najčešće obuhvaćaju:
Cestovnu utrku
Kronometar (individualni)
Utrke su podijeljene po kategorijama: Elite (profesionalci), U23 (do 23 godine), juniori, žene, kadeti, početnici i veterani. U svakoj se dodjeljuje titula i posebna majica.
Majica državnog prvaka
Majica državnog prvaka jedinstven je dio opreme. Dok vozač nosi dres svoje momčadi, dizajn se prilagođava tako da bude u skladu s nacionalnim bojama. Na primjer, kada hrvatski vozač osvoji naslov, njegov dres u cestovnim utrkama uključuje elemente crveno-bijelog uzorka šahovnice. Ako osvoji i kronometar, ima pravo na posebno dizajniranu verziju dresa za tu disciplinu.
Poznati hrvatski biciklisti koji su nosili majicu državnog prvaka uključuju Kristijana Đuraseka, Vinka Polončiča, Josipa Rumca, Radoslava Roginu, Vladimira Miholjevića i mnoge druge koji su ostavili trag u europskom i svjetskom biciklizmu.
Zašto je nacionalno prvenstvo važno?
Vidljivost: Majica državnog prvaka prepoznatljiv je simbol koji se nosi na svim utrkama tijekom godine.
Motivacija: Borba za naslov i majicu na jednoj od najvažnijih utrka sezone – borba za nacionalni ponos.
Status: Naslov državnog prvaka često otvara vrata međunarodnim transferima i profesionalnim ugovorima.
2024 Majda Horvat 2023 Mia Radotić 2022 Mia Radotić 2021 Mia Radotić 2020 Mia Radotić …
Najistaknutiji nositelji hrvatskog dresa (2000–2024)
Martin Čotar – prvi pravi specijalist za kronometar.
Radoslav Rogina – sinonim borbenosti i dugovječnosti.
Matija Kvasina – dominacija u kronometru tijekom desetljeća.
Kristijan Đurasek – nastupi na Tour de Franceu u dresu državnog prvaka.
Josip Rumac – višestruki prvak i simbol nove generacije.
Mia Radotić – apsolutna vladarica kronometra (13 naslova).
Fran Miholjević – mlada nada i budućnost hrvatskog biciklizma.
Viktor Potočki – najnoviji vladar cestovnih utrka u Hrvatskoj.
Dres kroz godine – evolucija i simbolika
Rani dresovi bili su jednostavni, najčešće bijeli s trakom u bojama hrvatske zastave.
Kasnije su timovi integrirali nacionalni dizajn u vlastite grafike.
Danas dresovi koriste sofisticirane uzorke i napredne materijale s jasnom simbolikom šahovnice.
Što dres znači vozačima?
“To je san svakog biciklista – predstavljati svoju zemlju svaki put kad staneš na start.” — Kristijan Đurasek
“Nositi tu majicu znači čuti svoje ime kad se gledateljima predstaviš. To je odgovornost, ali i čast.” — Josip Rumac
Zaključno
Dres državnog prvaka nije samo privilegij – on donosi odgovornost, motivaciju i vidljivost. Svaki put kad se pojavi u pelotonu, podsjeća da i male zemlje mogu imati velike šampione. Prvak može biti samo jedan, ali svi koji startaju dio su iste borbe. Kakva bi to bila utrka da starta samo jedan? Ljepota biciklizma je u masovnosti – svi zajedno, a pobjeđuje onaj koji prvi prijeđe cilj.
U Hrvatskoj se održava samo jedna takva utrka, dok se u biciklistički razvijenim zemljama poput Italije, Francuske, Belgije ili Španjolske prvo natječe na regionalnim prvenstvima kako bi se kvalificiralo za nacionalno.
Traže se novi prvaci Hrvatske za 2025.
Jesi li među njima? Možeš biti – ali samo ako dođeš na start.
Pravo nastupa imaju samo licencirani biciklisti. Nama, kao klubu, ovo je najvažnije natjecanje. Posvećeni smo razvoju biciklizma – sporta iz kojeg smo potekli. Znamo da je to posao koji djeluje kao nemoguća misija, ali ostajemo predani. To je naša misija i vizija – i nećemo odustati.
Uz sve aktivnosti, ovo je još jedan razlog više da svi naši licencirani članovi budu na startu. Forma je tu, nema štednje – utrka je u Vrbovcu, blizu Zagreba – dan koji možemo žrtvovati za bolju budućnost.
Znanje
