Projekt „Zdrav temelj sporta – razvoj djece kroz pripremu i prevenciju sportskih ozljeda“ predstavlja nastavak uspješne suradnje sa Sportskim savezom Grada Zagreba i Ministarstvom turizma i sporta Republike Hrvatske. Nakon prošlogodišnjeg projekta „Postani sportaš – zabavi se sportom“, s velikim smo zadovoljstvom prihvatili poziv za sudjelovanje u novom programu koji dodatno naglašava važnost sigurnog odrastanja kroz sport.
Njegov je cilj omogućiti djeci i mladima do 18 godina kvalitetnije uključivanje u sport kroz sigurno, zdravo i poticajno okruženje, uz razvoj motoričkih sposobnosti, prevenciju sportskih ozljeda i veću dostupnost različitih sportova.
Za nas je ovaj projekt prirodan nastavak onoga što svakodnevno radimo.
Zašto je biciklizam odličan sport za djecu?
Iako je biciklizam jedan od najrazvijenijih sportova u svijetu, u Hrvatskoj je još uvijek relativno slabo zastupljen. Upravo zato ulažemo puno truda kako bismo ga približili djeci i njihovim roditeljima.
Svi koji vodimo naše programe odrasli smo uz biciklizam i želimo prenijeti ljubav prema sportu novim generacijama. Vjerujemo da biciklizam nije samo sport nego i način života koji razvija zdrave navike, odgovornost i samostalnost.
Sigurnost je uvijek na prvom mjestu
Jedan od najvećih ciljeva naših programa jest prevencija sportskih ozljeda.
Sve počinje pravilnim korištenjem zaštitne opreme, prije svega biciklističke kacige. Nakon toga djeca postupno razvijaju tehniku vožnje, ravnotežu i sigurnost upravljanja biciklom.
Prvi treninzi održavaju se u sigurnom okruženju bez prometa na Jarunu. Tek nakon što savladaju osnovne vještine, polaznici izlaze na cestu, gdje prije toga prolaze edukaciju o prometnim pravilima i prometnim znakovima.
Na taj način razvijamo sigurne bicikliste koji razumiju odgovornost sudjelovanja u prometu.
Prevencija ozljeda kroz kvalitetan trening
Biciklizam je sport koji ima brojne zdravstvene prednosti, a pravilnim treningom rizik od ozljeda vrlo je malen.
Najveće opasnosti dolaze od vanjskih čimbenika poput padova zbog nedostatka iskustva ili prometnih situacija. Upravo zato naši programi razvijaju tehniku vožnje, pravilno donošenje odluka i odgovorno ponašanje kako bi se takvi rizici sveli na minimum.
Kako dolazimo do novih članova?
Najveći broj novih polaznika dolazi putem preporuka zadovoljnih roditelja i članova.Veliku ulogu imaju i društvene mreže, kroz koje redovito predstavljamo aktivnosti, treninge i uspjehe naših sportaša.
Ipak, najboljim načinom pokazali su se posjeti osnovnim školama. Tijekom travnja i svibnja svakodnevno smo provodili prezentacije u Osnovnoj školi Nikola Tesla i Osnovnoj školi Prečko.
Rezultat je bio odličan – našim se programima u kratkom vremenu pridružilo dvanaest novih polaznika.
Nažalost, zbog ozljede glavnog trenera Matije Kvasine aktivnosti su privremeno zaustavljene, a ubrzo je završila i školska godina. Tijekom ljeta nastavljamo održavati postojeće aktivnosti te pripremamo nove prezentacije za rujan i listopad.
Sportski rezultati kao motivacija
Dok radimo na uključivanju novih članova, naši natjecatelji ostvaruju odlične rezultate na domaćim i međunarodnim natjecanjima.
Posebno smo ponosni na:
Damjana Jurasovića – državnog prvaka u brdskoj utrci
Filipa Noršića – državnog prvaka u kronometru i cestovnoj utrci (Kadeti U17) te pobjednika međunarodne utrke u Slovačkoj
Arelija Rajkovića i Viktoriju Kvasinu – redovne članove hrvatske reprezentacije.
Njihovi uspjesi motivacija su mlađim članovima i dokaz da se predan rad isplati.
Ipak, rezultati nikada nisu naš glavni cilj. Važnije nam je razvijati zdrave navike, disciplinu, odgovornost i ljubav prema sportu.
Što djeca dobivaju bavljenjem biciklizmom?
Biciklizam razvija cijelo tijelo i pozitivno utječe na mentalno zdravlje.
Redovitim treninzima djeca:
razvijaju koordinaciju i ravnotežu
jačaju mišiće i kardiovaskularni sustav
povećavaju koncentraciju
razvijaju samopouzdanje
uče odgovornost i samostalnost
usvajaju timski duh i međusobno poštovanje.
Boravak na otvorenom dodatno smanjuje vrijeme provedeno pred ekranima te pozitivno utječe na psihičko zdravlje djece.
Vrijednosti koje učimo kroz sport
Na treninzima djeca svakodnevno usvajaju vrijednosti koje ostaju za cijeli život:
poštivanje sportskih pravila i fair playa
sigurnost u prometu
odgovornost prema sebi i drugima
očuvanje okoliša
disciplinu i redovite radne navike.
Posebno nas veseli što djeca na treninge dolaze s osmijehom. Otkazivanja su rijetka, a najčešće su povezana sa školskim obvezama ili bolešću.
Pogled prema budućnosti
Projekt „Zdrav temelj sporta – razvoj djece kroz pripremu i prevenciju sportskih ozljeda“ za nas predstavlja veliko priznanje i potvrdu da radimo kvalitetan posao.
Vjerujemo da ćemo kroz ovakve programe još većem broju djece približiti biciklizam, razvijati zdrave životne navike i stvarati sigurnije, odgovornije i samostalnije mlade sportaše.
Često kažemo da na mladima svijet ostaje, a upravo su oni budućnost hrvatskog biciklizma. Naš je cilj pružiti im priliku da zavole sport koji je obilježio i naše živote.
ITT – individualni kronometar i RR – cestovna utrka
Prošle godine u Vrbovcu postavili smo visoke standarde koje nije bilo lako, a možda ni moguće, nadmašiti. Ovogodišnje prvenstvo, spletom okolnosti, ostalo je bez utrka za kategorije veterana, u kojima bismo, vjerujemo, imali još veći broj naših članova.
Ni sama udaljenost Knina od Zagreba nije nam išla na ruku pa je sve trebalo dobro uskladiti i organizirati. Vrbovec će nam ostati svojevrsni benchmark jer, iskreno, ove godine nije bilo ni blizu da ga nadmašimo. Možda prošle godine jednostavno nismo trebali tako dobro odraditi posao i postaviti ljestvicu toliko visoko.
Kako bilo, ovogodišnje prvenstvo bilo je poprilično napeto već tijekom same organizacije. Među prvima smo saznali lokaciju održavanja pa smo odmah pokušali organizirati da svi budemo smješteni na jednom mjestu. Budući da je termin bio dosta rano, nije sve prošlo idealno, ali smo ipak uspjeli gotovo u punom sastavu doći na prvenstvo i nastupiti sa svim licenciranim vozačima u kategorijama koje su bile na programu.
Za sve koji su mogli, polazak iz Zagreba bio je u petak poslijepodne kako bismo u subotu ujutro stigli obići staze kronometra i cestovne utrke. Već najava da nas čeka najtopliji grad Hrvatske usred toplinskog vala dala je naslutiti što nas očekuje.
Koliko god nas se skupilo, u petak smo stigli u smještaj “Slatki snovi”, gdje su nas dočekali fenomenalni domaćini. Od prve do posljednje sekunde pružili su nam vrhunsku uslugu i gostoprimstvo. Pričekali su nas unatoč kasnom dolasku, pripremili bogat i raznovrstan doručak, po želji kuhali dodatnu tjesteninu te nam stavili na raspolaganje sve što je objekt nudio. Jednom rečenicom – odlični domaćini koji su pokazali da turizam i pravo gostoprimstvo mogu živjeti i u tako mirnom i zabačenom kraju.
Među prvima su stigli:
Areli Rajković
Maks Tucman
Ivana Šabarić
Matej Kasumović
Filip Noršić
Šimun Kvasina
Viktorija Kvasina
Đurđica
Matija Kvasina
Nakon što smo se smjestili i uhvatili kasnu večeru, već sljedeće jutro krenuli smo u obilazak staza za kronometar. Rano jutro odmah je dalo naslutiti da će pred nama biti iznimno vruć dan. Nismo pretjerivali – odradili smo sat do sat i pol lagane vožnje kako bismo upoznali stazu, a zatim se vratili u smještaj na hlađenje, odmor i pripremu za individualni kronometar koji je startao u 15:30 sati.
Veliku podršku tijekom cijelog vikenda pružio je Filip Kvasina, koji nije putovao s nama, već je sam stigao i bio smješten u Gačelezima.
Na startnoj lokaciji okupili smo se oko 14 sati. Doslovno usred ničega – bez hlada, bez kafića i bez ikakve infrastrukture. Sve što smo imali, morali smo sami organizirati. Srećom, ponijeli smo tri šatora koja su nam tijekom cijelog poslijepodneva pružala prijeko potreban hlad.
Tek kada smo se svi okupili, postalo je potpuno jasno koliko je zapravo vani vruće. No to nas nije zaustavilo. Organizirali smo zone za zagrijavanje, pripremili hlađenje s velikim količinama leda i sve je bilo spremno za početak.
Organizator je maksimalno skratio raspored pa su startovi slijedili jedan za drugim, bez većih pauza. Upravo zbog toga svi su dolazili na start potpuno fokusirani i spremni dati svoj maksimum u iznimno zahtjevnim uvjetima.
Individualni kronometar (ITT)
Program individualnog kronometra otvorila je Elite M kategorija, a prvi od naših na startu našao se Maks Tucman.
Za Maksa je ovo bilo prvo državno prvenstvo u kronometru, i to na standardnom cestovnom biciklu, bez specijaliziranih aero dodataka. Na rezultat nije stavljao pritisak – cilj je bio dati sve od sebe u ekstremnim uvjetima i odvoziti utrku prema dogovorenom planu.
Upravo je tako i bilo. Pametno doziranje od samog starta, postupno podizanje tempa prema završnici i maksimalan angažman na dionici dugoj 24 kilometra donijeli su mu odlično četvrto mjesto u Elite M kategoriji.
Kronometar je disciplina u kojoj se vozač bori sam sa sobom i vremenom, a oprema pritom može napraviti veliku razliku. Maks je ostavio sve na cesti i pokazao da može konkurirati najboljima. Kasnijom analizom vidjeli smo gdje još postoji prostor za napredak, ali i koliko je teško boriti se protiv vozača koji raspolažu kompletnom aero opremom. Pokazao je da je forma odlična i da s pravom pripada društvu najboljih.
Sljedeća je na start stala Ivana Šabarić. I za nju je ovo bio prvi nastup u kronometru na standardnom cestovnom biciklu, bez aero dodataka. Cilj je bio isti – dati sve od sebe i ostaviti srce na stazi.
Na kraju je osvojila četvrto mjesto, a od medalje ju je dijelilo svega 14 sekundi. Jedna manja kriza tijekom utrke na kraju je presudila, no za prvi nastup rezultat je bio odličan, čak i bolji nego što smo očekivali.
Nakon njihovih nastupa krenuo je pravi šou program. Startovi su se nizali jedan za drugim, teško je bilo pratiti sve što se događalo, a zbog visokih temperatura svi su željeli što prije završiti svoj nastup. Na kraju se pokazalo da je upravo takav raspored odgovarao natjecateljima – svi su na start dolazili potpuno fokusirani i spremni dati svoj maksimum.
Nakon seniora na red dolaze juniori. Među njima nastupa i naš Šimun Kvasina, koji vozi za KK Novo Mesto. Još jednom potvrđuje svoju kvalitetu i osvaja naslov pobjednika u kategoriji Juniori U19.
Kadeti ponovno pokazali snagu
Nakon juniora na stazu izlaze kadeti, gdje imamo čak šest predstavnika.
Do uvjerljive pobjede dolazi Filip Noršić i osvaja naslov državnog prvaka, dok Damjan Jurasović odličnom vožnjom osvaja brončanu medalju.
Poredak naših natjecatelja:
1. mjesto – Filip Noršić 🥇
3. mjesto – Damjan Jurasović 🥉
5. mjesto – Areli Rajković
8. mjesto – Matej Kasumović
9. mjesto – Anuk Šepac
10. mjesto – Vili Dukanović
Još jedno ugodno iznenađenje dana priredio je Adrian Sudec, koji trenira s nama, a nastupa za BBK Šišmiš. Sjajnom vožnjom osvaja naslov državnog prvaka u kategoriji Početnici U14.
Nije bio jedini na pobjedničkom postolju. Viktorija Kvasina odličnom vožnjom dolazi do drugog mjesta u kategoriji djevojčica U14 i osvaja naslov viceprvakinje Hrvatske.
Kako dan ne bi završio bez još jednog četvrtog mjesta, tu je bio i Matija Mutak, koji kroz cilj prolazi kao četvrtoplasirani u kategoriji Početnici U14. Naravno, razočaranje je bilo veliko, kao i kod svakoga tko ostane korak do medalje.
U kategoriji Početnici U15 nastupili su Vili Šimunić i Filip Telišman. U cilj dolaze kao sedmi i osmi u svojoj kategoriji. Nije uvijek lako biti pri samom vrhu, ali i to je sastavni dio sporta i natjecanja.
Rezime prvog dana
Prvi dan prvenstva donio nam je odlične rezultate:
🥇 Filip Noršić – državni prvak (Kadeti U17)
🥈 Viktorija Kvasina – viceprvakinja Hrvatske
🥉 Damjan Jurasović – brončana medalja
🥇 Adrian Sudec – državni prvak (BBK Šišmiš, trenira sa ŠBZ-om)
4. mjesto – Ivana Šabarić
4. mjesto – Matija Mutak
4. mjesto – Maks Tucman (Elite M)
Nakon završetka natjecanja spakirali smo svu opremu i što prije krenuli prema smještaju. Slijedio je oporavak, hlađenje i priprema za novi izazov – cestovne utrke koje su nas čekale u nedjelju.
Već nakon prvog dana bilo je jasno da će nas čekati još jedan izuzetno dug i zahtjevan dan na visokim temperaturama.
Drugi dan – cestovne utrke (RR)
Nedjelja je donijela novi izazov. Prva utrka startala je već u 9:30 sati, a na rasporedu su bile kategorije Početnici U13 i Početnice U14/U15. Vozio se jedan krug u dužini od 15 kilometara.
Bez većih iznenađenja, Viktorija Kvasina još jednom potvrđuje odličnu formu i osvaja drugo mjesto u svojoj kategoriji, čime dolazi do još jedne srebrne medalje. Uz nju nastupa i Oliver Sudec, najmlađi sudionik utrke u kategoriji U13, koji utrku završava na odličnom šestom mjestu.
Nakon njih na red dolaze kategorije Početnici U14/U15, gdje boje Škole biciklizma Zagreb brane Vili Šimunić, Filip Telišman, Matija Mutak i Adrian Sudec. Vozila su se dva kruga, ukupne dužine 30 kilometara.
Utrka je protekla mirno, bez većih iznenađenja, a najbolji rezultat ostvaruje Adrian Sudec osvajanjem drugog mjesta, dok Matija Mutak odličnom vožnjom dolazi do brončane medalje u kategoriji U14.
Filip Telišman i Vili Šimunić još su jednom pokazali borbenost te, kao i na kronometru, zadržali svoje pozicije unutar kategorije U15.
Kadeti – timska vožnja za naslov prvaka
Ritam natjecanja nije dopuštao predah. Čim je završila jedna utrka, na start su stali kadeti U17. Uz njih su krenule i žene Elite, gdje je naše boje branila Ivana Šabarić.
Prije svega treba istaknuti da je Ivana odvozila odličnu utrku. Početne napade vodeće skupine nije uspjela pratiti, ali nije paničarila. Pronašla je svoj ritam, vozila svoju utrku i upravo ju je takav pristup doveo do trećeg mjesta u Elite Ž kategoriji.
Borba sa samom sobom, visokim temperaturama i zahtjevnom stazom na kraju je nagrađena brončanom medaljom. Sreći i veselju nije bilo kraja.
S druge strane, kadetska utrka bila je jedna od onih koje ćemo još dugo pamtiti.
Sve ono što se treniralo tijekom sezone na kraju je provedeno gotovo savršeno. Uz veliku pomoć ostatka ekipe Škole biciklizma Zagreb – Damjana Jurasovića, Arelija Rajkovića, Anuka Šepca, Mateja Kasumovića i Vilija Dukanovića – odrađen je vrhunski timski posao koji je Filipa Noršića doveo u idealnu poziciju za završnicu.
Prvi dio utrke pod kontrolom su držali Anuk Šepac, Matej Kasumović i Vili Dukanović. Svojim radom neutralizirali su pokušaje napada konkurencije i održavali tempo koji je odgovarao našoj taktici.
Nakon polovice utrke inicijativu preuzima Damjan Jurasović. Gotovo dva od četiri kruga provodi na čelu skupine, kontrolira ritam i ne dopušta ozbiljnije napade.
Areli Rajković imao je jednako važnu ulogu. Pratio je sve pokušaje bijega i zatvarao napade protivnika, čuvajući momčadsku strategiju do samoga kraja.
U završnom sprintu Filip Noršić pokazuje svoju kvalitetu i mirnoću te odnosi pobjedu ispred Lana Marića iz BK Rijeka, potvrđujući dominaciju tijekom cijelog prvenstva.
Perfektnim ekipnim radom i sjajnom završnicom Filip Noršić donosi Školi biciklizma Zagreb drugu titulu državnog prvaka Hrvatske u kategoriji Kadeti U17. Nakon pobjede u individualnom kronometru, osvaja i naslov u cestovnoj utrci te postaje dvostruki državni prvak.
Elite M – borba do posljednjih metara
Posljednja utrka dana bila je Elite M kategorija. Osam krugova, ukupno 120 kilometara, po najvećem suncu i temperaturama koje su tijekom cijelog vikenda bile zaštitni znak Knina.
Naš predstavnik bio je Maks Tucman, koji se hrabro upustio u borbu s najboljim hrvatskim seniorima.
Od samoga starta bilo je jasno tko su glavni favoriti – Nicolas Gojković, Ian Peran i Leon Lukić. Ipak, brojčano jača ekipa BK Posedarje vrlo je brzo preuzela taktičku kontrolu utrke te na kraju slavila pobjedom Luke Tomića, koji se rano odvojio zajedno s Franom Bošnjakom iz BBK Šišmiš.
Maks je vozio svoju utrku pametno i strpljivo. Nije se zalijetao, čuvao je snagu i držao ritam koji mu je davao priliku za dobar rezultat u završnici.
Nažalost, nekoliko zavoja prije cilja dolazi do proklizavanja prednjeg kotača i lakšeg pada. U tom trenutku vodila se velika borba za plasman od trećeg do sedmog mjesta, pa je pad značio i gubitak prilike za borbu za medalju.
Unatoč svemu, Maks ulazi u cilj kao sedmoplasirani i ponavlja rezultat ostvaren prošle godine u Vrbovcu.
Šteta zbog pada jer je prema svemu prikazanom bio potpuno ravnopravan u borbi za postolje. No upravo je to biciklizam – sport u kojem se isprepliću usponi i padovi, sreća i razočaranja, a svaki novi nastup donosi novu priliku.
ŠBZ Fun Zone
Ovogodišnja ŠBZ Fun Zone bila je nešto skromnija nego prošle godine, ali nije joj nedostajalo ono najvažnije – ljudi.
Veliko hvala Maji Noršić i Mesnici Marko, koji su se pobrinuli da tijekom cijelog vikenda imamo svoj mali kutak za odmor, oporavak i pripremu između utrka.
Na temperaturama koje su neumorno iscrpljivale natjecatelje i pratnju nije nedostajalo hrane, pića, leda ni dobre atmosfere. Upravo su takvi detalji često ono što čini razliku tijekom dugog natjecateljskog dana.
Rezime prvenstva
Rezultati govore sami za sebe.
Državni prvaci:
🥇 Filip Noršić – individualni kronometar
🥇 Filip Noršić – cestovna utrka
Viceprvaci Hrvatske:
🥈 Viktorija Kvasina – individualni kronometar
🥈 Viktorija Kvasina – cestovna utrka
Brončane medalje:
🥉 Damjan Jurasović – individualni kronometar
🥉 Ivana Šabarić – cestovna utrka Elite Ž
🥉 Matija Mutak – cestovna utrka U14
Posebno treba istaknuti i Adriana Sudeca, koji trenira sa Školom biciklizma Zagreb, a nastupa za BBK Šišmiš. Tijekom vikenda osvojio je naslov državnog prvaka u kronometru i srebrnu medalju u cestovnoj utrci.
Iza nas je još jedno iznimno uspješno državno prvenstvo. Vikend obilježen ekstremnim temperaturama, velikim naporima i još većim zajedništvom ponovno je pokazao koliko snage ima ova ekipa.
Rezultati će ostati zapisani u statistikama, ali ono što će se najviše pamtiti jest međusobna podrška, timski rad i atmosfera koju su stvarali natjecatelji, treneri, roditelji i svi članovi Škole biciklizma Zagreb.
Velike čestitke svim natjecateljima na uloženom trudu, svim roditeljima na podršci, pratnji koja je tijekom cijelog vikenda bila na raspolaganju te svima koji su svojim radom doprinijeli da još jedno državno prvenstvo ostane zapisano kao uspješna stranica u povijesti našeg kluba.
Povratak na staro poznato mjesto Trogir za naš sad već četvrti trening kamp po redu.
Lokacija treninga i zabave koja garantirano svima podiže formu na viši nivo. Veliko je veselje vidjeti što nam je stopa povratnih sudionika negdje oko 80% pa je društvo već upoznato s modalitetom rada što olakšava cijelu izvedbu.
Planiranje kreće tijekom zime jer gledamo da se spoji sa Skradin Granfondo koji nam pada kao zadnji dan i prva cestovna utrka sezone. Nema labavo s priprema odmah u vatru. Kad smo saznali termin ubacili smo i mi svoj. Trebalo je samo strpljivo čekati početak te kvalitetno slagati kockice zimske baze.
Kao proteklih godina uz grad domaćin tu su naši prijatelji iz biciklizma koji su se pobrinuli za hranu i smještaj. Pizzeria Mirkec glavni i odgovorni za obroke koje smo u suradnji s kuhinjom prilagođavali nutricionističkim potrebama sudionika kampa. Heritage Hotel Tragos lokalitet za smješta u staroj jezgri grada Trogir u predivnom ambijentu s tematski sobama Split, Brač, Vis, Hvar itd u koje su se smjestili sudionici njih
12 u sastavu
Damjan Jurasović, Areli Rajković, Filip Noršić, Mihael Petrović, Ivana Šabarić, Fran Špigel, Ivan Mihočinec, Marko Pielić, Marjan Jakopinčić, Anes Čehajić, Hasan Duraković, Maks Tucman.
Pratnja i vodstvo na treninzima: Lorezno Marenzi i Matija Kvasina
Znalo se pronaći i dodatnog društva gostiju domaćina sa strane poput Ivice Mesarića i Maria Matulovića.
Tematika kampa „Train Like A Pro“i ove godine pružila je najbolje. Dosta jednostavno trening, prehrana te dovoljno vremena za odmor. Sve elementi koje trebamo zadovoljiti da bi se ostvarili zadani ciljevi. Posao, obitelj, obaveze sve su elementi svakodnevnog života koji nam ponekad neki od tih elemenata usporiti ili zaustavi. Ovdje na kampu toga nema. Jedina moguća blokada su vremenski uvjeti koji su za razliku od protekle godine bili poprilično bolji. Nažalost nije baš da nas je kupalo sunce više je pratio vjetar ali barem nismo kisnuli. Prošlo izdanje je bila borba ali smo i uz to sve uspjeli odraditi i zajedno smo naučili da „biciklizam nisu jaslice“
1. Dan – Utorak 17.03.2026.
Dolazak za sve koji su mogli izaći prije s posla i lagano skupljanje. Lovimo prvi ručak i nakon njega izlazak za aklimatizaciju. Budući da nisu mogli svi doći nismo imali puni sastav ali smo dobili dovoljno vremena za riješiti smještaj, parking te organizirati satnicu za dane pred nama. Čim smo došli krenulo je gledanje prognoze koja nije previše obećavala za sutra ali se vidio prostor koji smo znali da možemo iskoristiti.
Prvi izlazak kratko i blizu po Čiovu malo gore dole da se uhodamo i ulovimo neke od prvih trenutaka. Kasnije kako je dan prolazio do večere smo više-manje bili u punom sastavu te smo Kamp Trogir mogli lagano proglasiti otvorenim.
Ruta:
2.Dan – Srijeda 18.03.2026.
Budući da nam je prvi dan otišao na put, okupljanje i one koji su stigli doći ranije lagani izlazak za brzu aklimatizaciju tek danas pravo otvaranje. Dok je najviše svježine u tijelu lovila se brza provjera na dobro poznatu Malačku.
Ritual dana kreće okupljanjem prije doručka
7:30h na rivi ispred Mirkeca za laganu šetnju i razgibavanje 8:00h doručak nakon kojeg ponovimo u kratko gdje se ide te što se radi.
Nekako nas pratilo malo slabije vrijeme ujutro baš se spustila kiša. Gledajući prognozu vidjeli smo da iza 14h dolazi totalno proljepšanje ali rekoh što ćemo sad nakon doručka ponovno čekati i ležati idemo pomaknuti trening, otići do Malačke, ako se ne smiri lako se vratimo te kasnije krenemo ponovno. Srećom prognoza je bila na našoj strani, iza 12h krenulo na bolje te smo izvukli sve od planiranog.
Prvi uspon za puni gas na kojem su uređaji poput štoperice, power metra, puls metra pokazali svoje. Rekordi padaju na sve strane. Nije to sve kad smo tamo radi se drugi uspon u kojem vršimo anaerobnu provjeru maks gas 3min cca posljednji kilometar.
Ostatak trening dana sve sami bonusi. Malo produživanja koje je nekima ispunilo i normu za prvu stotku Kampa Trogir 2026 V4.0
Nakon treninga ručak koji nam zbog kasnijeg polaska na trening kasni te uzima vrijeme za dodatnu radionicu pa smo odlučili provesti poslijepodne više s naglaskom na odmoru.
19:30h tempiramo večeru nakon koje prolazimo detalje za sutrašnji dan koji nosi svoje izazove.
3.Dan – Četvrtak 19.03.2026
Sad već uhodano nakon samo 2 dana jer kao što smo rekli 80% povratna stopa sudionika olakšava cjelokupnu organizaciju.
7:30h okupljanje na rivi ispred Mirkeca šetnja i razgibavanje koju svaki dan vodi netko drugi iz vesele skupine.
8:00h doručak te ponavljanje plana za dan
Sunce se pojavljuje i burin se diže. Nekako čudna nije leden samo se ovisno o smjeru kretanja osjeti u kosi. Srećom dobra ruta u kojoj nam je većinom pomagala kod izvedbe treninga jer smo se skrivali od laganih naleta vjetra.
Tematika današnjeg dana je intervalni miks koji smo podijelili u 2 dijela:
Sprintevi iz mjesta 6 ponavljanja 3 puta start sa svakom nogom, P= 1:30min između ponavljanja
Vo2max na brdo koje smo iskoristili i za vježbu tehnike spusta kad je već manje prometno i začinjeno sa serpentinama.
Između perioda gdje je teren dozvoljavao ubacili smo element kružne smjene. Kažem srećom da nam je i vjetar u tim dijelovima išao na ruku te je više pomagao nego odmagao.
Finale za kraj treninga spust sa Segeta Gornjeg koji kad je ovako s manje prometa daje prostora za malo adrenalinske zabave u finalu.
Strava zapis by Fran Špigel:
Intervalni dan je napravio svoje. Prema svemu sprintevi su se najviše osjetili kako u nogama tako I rukama jer smo ih radili iz mrtvog starta dakle 0km/h uz držanje za sic.
Kako se nekako osjetio lagani zamor kod svih nakon ručka kojeg smo upotpunili s dužim druženjem nije preostalo ništa drugo nego da se vrše mjere oporavka u poslijepodnevnim satima do večere. Na ovom putu je pomogao i Filip Noršić koji je nosio sa sobom čizme za oporavak na koje su svi dobili prostor za isprobati.
19:30h sve samo ne klasična večera. Dajmo ju nazvati sportska peka. Prilagođena verzija za sportaše bez teških mesa piletina, krumpiri i povrće. Taman sve što nam treba za zatvoriti dan. Nakon nje detaljniji opisi i pojašnjenja vezana uz specifičnu prehranu biciklista kako na treningu tako i vanj njega. Dosta važan faktor pogotovo ovdje gdje povezujemo više konkretnih dana jedan za drugim.
4. Dan – Petak 20.03.2026.
Sad već standard: 7:30h – šetnja i razgibavanje 8:00h – doručak te ponavljanje detalja za trening 10:00h – pokret
Sve nekako glatko i uhodane s minimalnim zakašnjenjima svi puni energije iako je treći dan po redu krećemo na trening s tematikom dužina i prirodni intervali. Budući da nismo svi istih godina, sastava tijela i godina morali smo napraviti određene prilagodbe i korekcije za kretanje grupe.
Za glavnu to je bilo 4 konkretna uspona na putu koja se rade tempo Z3 prvi dio finale kao da je brdski cilj gas i tko prvi. Dijelove terena gdje se otvorila mogućnost iskoristila se za vježbu kružne smjene koja je svakako podigla prosječnu brzinu grupe. Pauze putem za okupljanje i jednu kratku biciklističku kavu u Primoštenu. Vrijeme i dan za poželjeti. Malo vjetra, dosta brda i puno zabave.
Strava zapis by Ivan Mihočinec
Govori sve jer opet sad već konkretni treći dan padaju razni Pr-ovi u vodu. Grupa radi složno te ih ne zaustavljaju vjetar niti probušene gume. Skladni rad i razumijevanje dovode do perfektne izvedbe još jednog trening dana.
Još bolju perspektivu dana pruža Fran Špigel koji zna odlično opisati dan. Ovako ga je on doživio:
“Brutalan treći dan kampa. Na rasporedu su bila 4 konkretnija brda na kojima je trebalo držati treću zonu, a pri kraju bi se ekipa razigrala i napadi bi letjeli na sve strane. Između brda držimo isto jaki tempo tako da stignemo na ručak. Na kraju su uvjeti na vožnji vrlo slični utrci i zadnje brdo završavamo iscrpljeni i spremni za odmor.
Međutim tu se pojavljuje trener Matija – on se odvojio od slabije grupe i pronašao nas po putu i sada naređuje kružne smjene. Krećemo u rotacije i tempo se ubrzava, ali nedovoljno i trener traži još snage, još brzine. Na kraju radimo nekakvih 50 na sat po ravnoj cesti i svatko svoju smjenu odrađuje punim intenzitetom. Letimo po cesti.
Na kraju smo nagrađeni još jednim spustom iz Segeta, još bržim i zabavnijim nego jučer. U grad ulazimo na izmaku snaga, ali puni zadovoljstva i spremni za večeru.
Tehnički se ovakav trening može izvesti i u Zagrebu, pa čak i nekoliko dana za redom. Ali ne možeš nadomjestiti ovu dinamiku pri kojoj ti se cijeli dan svodi na trening. Ujutro razgibavanje, obilni doručak i spremanje. Izlazak na bike i duga vožnja s jakom ekipom. Ručak svi skupa koji je optimiziran za sportaše. Odmor (spavanac), zatim večera i odmah na spavanje. Bez ičega da odvrati pozornost od rada, bez posla, škole i obaveza, to je Kamp Trogir.”
Hvala Fran fantastičan opis koji sve govori.
Ostatak dana obroci, mjere oporavka i opušteno ali zdravo sportsko druženje.
5. Dan – Subota 21.03.2026.
Dan aktivnog oporavka i odmora. Dosta toga se skupilo u protekla 3 dana te smo gledali da nije previše već taman kako bi sačuvali ono najbolje za nedjelju i nastup na 5. Skradin Granfondu.
Malo duže spavanje te sve skupa pomaknuta satnica da se osjeti malo više opuštenosti
8:00h – šetnja i razgibavanje 8:30h – doručak te ponavljanje detalja za trening 11:00h – pokret na coffee i bonus ride Lagano kroz Kaštela tamo natrag zatim još Čiovo i dosta za danas. Tko je želio malo više lovio je produžetke i na kraju je to određenima ispao fini bonus.
Kako je izgledao dan iz zapisa sa Strave by Filip Noršić:
Odmaranje punjenje baterija te priprema sveg potrebnog za sutrašnju utrku:
pranje i pregled bicikla
energetsko punjenje
priprema stvari za sutra
odmor i druženje
gledanje završnice Milano San Remo kao određeni vrhunac dana.
Taman se poklopi da nam svima podigne motivaciju. Mogli smo svjedočiti kako se ponašaju favoriti u kriznim situacijama. Pad 30km do cilja u kojem su se našli Tadej Pogačar, Wout Van Aert, Mathieu van der Poel, Biniam Girmay i mnogi drugi. Nema predaje do crte sve se dižu love grupe i na kraju zajedno smo svjedoci pobjede najvećeg bicikliste svih vremena naravno Tadeja Pogačara. Kakav dan sve nas je ostavio bez daha te dobro nabrijao za našu sutrašnju utrku.
Nakon cilja nastavak spremanja bicikla malo odmor i naša posljednja večera u Trogiru za ovo izdanje. Nakon nje uzimamo si vremena te zajedno prolazimo obje sutrašnje rute s dodatnim planovima uputama i savjetima. Uz to detalji oko taktike i mogućeg raspleta. Nakon toga trebalo je mirno zaspati te sutrašnji dan započeti nešto ranije.
6. Dan – Nedjelja 22.03.2026 – Race Day 5. Skradin Granfodno
Sve danas kreće ranije. Prije doručka spakirati vozila nakon toga sebe i bicikle. Preskačemo šetnju i razgibavanje već ju pretvaramo u preparkiravanje I pakiranje vozila.
7:30h – doručak prije utrke
Što jednostavniji bez isprobavanja noviteta. Više usmjeren na energetsko punjenje s dozom proteina i što manje masti. To je taj jednostavni balans na dan utrke. Ono što svakako pripaziti je hidracija te nakon doručka do starta gledamo da se vrši redoviti unos.
Tempiranje posljednjeg jačeg obroka što je u ovom slučaju doručak radi se 3-3:30h prije starta.
Razlog da oslobodimo želudac od većeg dijela hrane što nam olakšava disanje te količinu krvi koja umjesto njega lakše nalazi put do mišića gdje je potrebnija.
Kako je Trogir manji i stari grad jutro i doručak traže nešto više šetnje gore dole pa nam je tako vrijeme proletjelo.
8:30h pokret prema Skradinu da smo 90min prije starta na parkingu.
Lagano se klasična napetost prije utrke već osjeti ali svi su izuzetno precizni i vremenski dobro usklađeni.
Pozdravljamo se s domaćinima obitelji Perić braći Zoranu i Ivanu, zahvaljujemo na fantastičnom gostoprimstvu. Potrudili su se kao svake godine da nam ništa ne nedostaje te da se osjećamo kao doma.
Lagani put do Skradina, dolazak, podizanje brojeva, zagrijavanje jer od starta imamo odmah brdo i sva ostala veselja. Ovdje nam se pridružuje ostatak ekipe koji nije mogao prisustvovati kampu poput Marka Noršića, Anđelka Hukmana, Viga Prežgaja, Maria Mutka, Šimuna Kvasine kao bivšeg člana Šbz-a. Brzo shvaćamo da je i 90min premalo vremena. Jako puno poznatih dok se sa svima pozdravi sekunde, minute prolete. Taman kad sam sve poslao na zagrijavanje da ću i sam krenuti kreće veselje. Hasanu oštećen blokej treba to zamijeniti. Nakon njega dolazi Šimun probušena guma treba i to sanirati. Sve se stiglo i tako bez zagrijavanja kreće utrka s do sad najjačom konkurencijom.
Kako je sve proteklo to je sad već priča za jedan novi blog. Svaki nastup nosi svoju priču koja je na sudionicima da je podjele. Naš rezime je uspješan. Samo jedno imamo odustajanje Maria Mutka kojem je pukla sajla, par poteškoća s grčevima ali pali su i fantastični rezultati.
3. mjesto Ivana Šabarić, Medio fondo F 30+ 3. mjesto Fran Špigel, Medio fondo ukupno 1. mjesto Filip Noršić, Medio fondo M 15-18 i 2. mjesto ukupno
Kako se proveo sudionik kampa i utrke Marko Pielić:
Jednostavno fantastično. Kad stavimo na stranu što smo sve prošli i odradili najveće iznenađenje je zapravo harmonija i atmosfera kampa. Nismo do sad imali ovako visok stupanj ozbiljnosti i profesionalnosti. Cjelokupni odnos, razumijevanje grupe za sve različitosti među nama te poštivanje svih vremenskih okvira dalo je pravi sportski ugođaj. Čak se usudim reći i previše disciplinirano jer ipak ovo je godišnji odmor u kojem je sportski život pobijedio. Već spomenuto svi će se vratiti s kampa za jednu malu ali veliku stepenicu forme jači i bolji.
Čestitke svima redom diplomirali ste 🙂 🎉
Za sami kraj ostavljamo osvrt iz prvog lica by Mihael Petrović:
“Meni kao sudioniku kampa po prvi puta zaista ostaju lijepa sjećanja. Za nas koji smo stigli kasnije i nismo stigli uloviti prvu vožnju u utorak kamp je započeo zajedničkom večerom u pizzeriji Mirkec te dogovorom za prvu “pravu” vožnju na kampu, a to je inicijalno testiranje na brdu Malačka, iako zbog sitne ozljede nisam mogao odraditi testiranje, zajedno sam sa Marijanom Jakopinčićem odradio uspon i ostatak vožnje. Vrijeme nas ujutro nije mazilo, ali smo na kraju uspjeli uloviti dobru vožnju , a neki su produžili i otvorili kamp sa inicijalno planiranih 100km.
Idući dani su protjecali u već standardnom i uhodanom ritmu, obilan doručak kod Mirkeca, izlazak vani, a onda ručak i slobodno vrijeme. Nakon večere imali smo kratki briefing što nas očekuje sljedećeg dana, a mene je upravo to najviše fasciniralo. Iz prve ruke saznati nešto više o prehrani prije, poslije, a posebno za vrijeme trajanja treninga te ostali savjeti koji zlata vrijede.
S obzirom na to da su se svakim danom svi sve više opuštali i zbližavali svaka je večera postajala sve glasnija, naravno, u pozitivnom smislu 🙂
U subotu, kad je većina ekipe odradila kraći “Cofee Ride”, a s obzirom na to da sam protekle dane morao skratiti vožnje i satnicu zbog iritacije tetive, uz dopuštenje trenera odradio sam podulju vožnju i zaista uživao u krajolicima Dalmatinske Zagore, posebno izdvajam Klis, Sinj, a potom i napuštene ceste kroz mala seoska mjesta koja baš odišu starinom i mirom. Zaista, 5 sati baš istinske slobode. U pizzeriji Mirkec je ekipa u međuvremenu pratila završetak prvog monumenta sezone, a ja sam sam finiš spektakla uspio popratiti preko mobitela na osami u miru otoka Čiova.
Kako je i običaj kamp završiti utrkom u Skradinu, večer prije održan je sastanak gdje sam po prvi puta uživo čuo poneke taktičke zamisli u biciklizmu koji je prije svega timski sport, ali za nas koji nismo izraziti natjecatelji mislim da je to ipak novina, barem uživo slušati i upijati. Moj je zadatak bio ostati s Ivanom koja će se odvojiti na kraću utrku, a ja potom nastavljam dalje na dužu stazu.
U nedjelju, nakon dolaska u Skradin i zagrijavanja počinje utrka, iako su noge malo teške od prošlih dana, svatko se je držao svojih zadataka, a tome svjedoče i sjajni rezultati. Ovim putem čestitam Ivani, Filipu i Franu koji su kamp završili na najbolji mogući način, osvajajući postolja u svojim kategorijama, ali i u ukupnom poretku. Svaka čast i bravo za sve!
Za mene osobno utrka je protekla mirno i kontrolirano, nakon malo jačeg starta na prvom usponu čekam Ivanu te nastavljamo dalje, plan je bio da oboje odvozimo dužu utrku, ali na kraju Ivana je odvozila kratku utrku, a meni je nakon odvajanja preostalo nekih 70ak kilometara soliranja i borbe s vjetrom i ponekom kapljicom kiše, ali sve je bilo lakše kad znaš da si ipak u netaknutom području Nacionalnog parka Krka, a to sa sobom nosi predivne slapove, jezera i stada životinja bez prometa! Posebno bih izdvojio područje Roškog slapa i prelazak preko mosta koji ostavljaju stvarno wow doživljaj, a kako sam bio solo cijelim putem stvarno sam mogao pozornije obratiti pažnju te unatoč ugodno-neugodnom tempu mogao uživati u prizorima predivne prirode.
Nakon gotovo dva i pol sata solo vožnje, u posljednjih 10 kilometara lovim par vozača, a s jednim završavam i utrku. Nakon toga kratko druženje s ekipom i svatko odlazi putem nazad. Zaista, divnih 6 dana treninga, prehrane, divne prirode i mora. Hvala i treneru Matiji koji je osigurao da sve protekne u najboljem redu, sportski, profesionalno, ali i nadasve u opuštenom tonu gdje se zna kada se radi, a kada odmara, a najbitnije, kako.
Gradskim biciklom do Sigeta, 14-icom do Savskog mosta, 17-icom do Prečkog i onda opet gradskim biciklom do Jankomira. Okupljanje s klubom i vožnja autom do drugog grada. Presvlačenje, odabir bicikla i podešavanje. Cijeli put treba ponoviti i na povratku. Doma sam tek oko pola 12 navečer. Sve skupa to je oko 5 sati posla samo da bi se par sati vozili u krug.
Zvuči ludo, ali ipak, svaka dva tjedna se sva slobodna mjesta uspiju popuniti i mi se kolektivno zaputimo u Olimpijski Centar Novo Mesto trenirati na pravom pravcatom velodromu. Nisam siguran mogu li to obrazložiti ljudima koji nisu u sportu. U stvari nisam siguran mogu li to obrazložiti sam sebi.
Radi se o sportskom objektu koji uključuje kružnu pistu popločanu savršenim, glatkim parketom. Zavoji koji su nagnuti pod kutem od 45 stupnjeva. Bicikli bez brzina i kočnica koji nikada nisu osjetili nečistoću otvorene ceste. Na ovom mjestu treniraju profesionalni klubovi i voze se profesionalne utrke i iako smo mi rekreativci i na neki način gosti, osjećamo povezanost s vozačima koji su prošli prije nas i koji će doći nakon nas, koji su na ovakvim mjestima iskovali svoja tijela u oružja spremna za bitku.
Ovdje nema automobila, kamenčića, lokve, blata, pukotina, slijepih zavoja, buke, smrada, pješaka, pasa, kiše, sunca niti snijega. Nema pogleda, uspona i spustova, slastičarnica na pola puta, nema novih mjesta za razgledati. Tu je samo čovjek, njegov (posuđeni) bicikl i želja za napretkom. I za to se isplati cijeli taj put.
Suradnja Ministarstva turizma i sporta te Sportskog saveza Grada Zagreba kroz program “Postani sportaš – Zabavi se sportom” otvorila je vrata stotinama učenika nižih razreda osnovnih škola kako bi se upoznali s raznim sportovima, razvijali motoričke sposobnosti i usvajali zdrave životne navike.
Škola biciklizma Zagreb s ponosom je bila dio ove inicijative te se tijekom godine aktivno uključila u organizirane aktivnosti, demonstracije i programe za djecu.
Prvi koraci – ulazak u škole i upoznavanje djece s biciklizmom
Zahvaljujući suradnji sa školama u sklopu programa „Postani sportap – zabavi se sportom“ Kontakt prema školama bio je lakši s dobrim odazivom. Naša prva postaja bila je Osnovna škola Ivana Mažuranića, gdje smo 28. svibnja 2025. sudjelovali u školskom Danu sporta. Kroz praktične pokazne vježbe, druženje i dinamične poligone djeca su mogla prvi put doživjeti biciklizam kao zabavnu, sigurnu i dostupnu sportsku aktivnost.
Tijekom Sportskih praznika nastavili smo obilaziti škole:
18. lipnja – OŠ Ivana Meštrovića
24. lipnja – OŠ Rudeš
Gdje god bismo došli, naišli smo na široke osmijehe, mnoštvo pitanja i veliku želju djece da sjednu na bicikl, okušaju se u vožnji i nauče nešto novo.
Korak dalje – predstavljanje biciklizma vrtićkoj djeci
Posebno nam je bilo zadovoljstvo posjetiti Dječji vrtić Vjeverica, prvi vrtić u Zagrebu s cjelovitim sportskim programom još od 1994. godine. Predstaviti biciklizam najmlađima bio je izazov, ali i čast – njihova energija, znatiželja i oduševljenje pokazali su koliko djeca već u ranoj dobi pozitivno reagiraju na sport.
Završetak ciklusa – Osnovna škola Šestine
Krajem studenog posjetili smo i OŠ Šestine, čime smo zaokružili ovogodišnji ciklus radionica i demonstracija. Time je više od 300 djece tijekom godine dobilo priliku upoznati biciklizam iz prve ruke – kroz igru, druženje i praktične vježbe.
Ovaj broj posebno nas veseli jer je vidljivo da se nakon naših posjeta sve više djece uključuje u redovne programe i treninge Škole biciklizma Zagreb.
Proširešenje programa „Postani sportaš– zabavi se sportom“ Bike Up
U sklopu programa „Postani sportaš – zabavi se sportom“ proširili smo aktivnosti i pokrenuli smo dodatni program – Bike Up – koji vodi trener Davida Repić.Koji će nastaviti raditi i nakon što završi program od Ministarstva .
Program je osmišljen za djecu koja žele napraviti prve sigurnije korake u vožnji bicikla, savladati osnove tehnike i snalaženje na biciklu, a sve to u zaštićenom i prirodnom okruženju Park šume Maksimir.
Odaziv je odličan, a broj polaznika iz mjeseca u mjesec stabilno raste. Trenutno ih ima 32.
Naši mladi natjecatelji – budućnost koja već piše rezultate
Naravno, ne smijemo zaboraviti ni našu stariju natjecateljsku skupinu, uzrast od 11 do 16 godina, koja je tijekom cijele godine redovito trenirala i nastupala na domaćim i međunarodnim utrkama. Osvojene su brojne medalje, ali još je vrjednije ono što vidimo iz dana u dan – povezanost, prijateljstvo i sportski duh.
Djeca, unatoč razlici u godinama, međusobno se podržavaju, pomažu i uče jedni od drugih. Zajednička putovanja na utrke, rješavanje tehničkih problema poput bušenja gume, ali i hrabro prevladavanje manjih padova – sve to dio je njihovog razvoja, sportskog identiteta i karaktera.
Najviše ih, naravno, zaboli kad strada – bicikl. Ali i to je dio procesa, dio sporta i dio ustrajnosti koju svakodnevno zajedno gradimo.
Što djeca dobivaju biciklizmom?
Bavljenje biciklizmom donosi djeci širok spektar razvojnih koristi, kako fizičkih tako i mentalnih, te značajno doprinosi njihovoj samostalnosti i socijalnom razvoju. Redovita vožnja bicikla jača kardiovaskularni sustav, razvija mišićnu snagu i izdržljivost, poboljšava koordinaciju, ravnotežu i motoričke sposobnosti. Istodobno, kontinuirana aktivacija više mišićnih skupina i stalna potreba za održavanjem ravnoteže potiču razvoj dubokih moždanih sinapsi, što dugoročno pozitivno utječe na kognitivne funkcije, koncentraciju i sposobnost rješavanja problema.
Biciklizam pruža i snažan mentalni poticaj: djeca razvijaju osjećaj samopouzdanja, upornosti i odgovornosti, a boravak na otvorenom pridonosi smanjenju stresa i povećanju općeg osjećaja zadovoljstva. Treninzi u skupini potiču suradnju, komunikaciju i socijalne vještine, dok zajednički sportski ciljevi grade osjećaj pripadnosti i timskog duha.
Jedna od ključnih prednosti biciklizma je i razvoj samostalnosti – djeca vrlo rano stječu mogućnost samostalnog kretanja i dolaska na treninge, što dodatno jača njihovu organiziranost i sigurnost u vlastite sposobnosti. Sveukupno, biciklizam predstavlja iznimno koristan i poticajan sport koji istovremeno razvija tijelo, um i karakter djeteta.
Kroz treninge djeca usvajaju važna sportska i životna pravila:
poštivanje sportski pravila – Fair play
pridržavanje “zelene zone” za otpad
sigurnost u prometu i tijekom utrka
red, odgovornost i sportski duh
Ono što nas posebno veseli – djeca rado dolaze na treninge. Otkazivanja su rijetka i najčešće opravdana školskim obavezama ili manjim bolestima. Biciklizam ih prirodno odvaja od ekrana i potiče na druženje, suradnju i boravak na svježem zraku.
Zaključak
Godina iza nas najbolji je dokaz da se trud, entuzijazam i kvaliteta prepoznaju. U sklopu programa “Postani sportaš – Zabavi se sportom” omogućili smo stotinama djece da otkriju radost kretanja, prednosti biciklizma i ljepotu sportskog zajedništva.Naš klub nastavlja širiti program, ulagati u djecu i stvarati okruženje u kojem se svaki mali sportaš može osjećati sigurno, motivirano i podržano. Jer – biciklizam nije samo sport. Biciklizam je način života, zajedništvo i put prema zdravijem i ljepšem djetinjstvu.
Nabava opreme sufinancirana sredstvima Ministarstva turizma i sporta i Sportskog saveza Grada Zagreba
Kad se na jednom mjestu okupe ljudi koji dišu sport, razmišljaju inovativno i žele mijenjati budućnost — tada znate da ste na pravom mjestu. Upravo takva je bila Sport Innovest konferencija 2025, održana 29. i 30. listopada, na kojoj je i ŠBZ imao čast sudjelovati.
Od prvog trenutka bilo je jasno da ovo nije još jedan u nizu sportskih skupova. Dvoranom su odzvanjale ideje, iskustva i priče koje su spajale sport i tehnologiju, prošlost i budućnost, strast i znanost.
Inspiracija koja pokreće
Na pozornici su se izmjenjivali govornici čije biografije već same po sebi pričaju priče o predanosti i uspjehu. Lino Červar – trener koji zna što znači graditi pobjednički tim iz temelja. Joško Vlašić, otac i trener Blanke Vlašić, podsjetio nas je koliko su važni upornost i podrška. Patrik Koščak govorio je o snazi sportskog menadžmenta i inovacija u vođenju timova.
A onda su na scenu stupili bivši vrhunski sportaši – Ivana Brkljačić, Blanka Vlašić, Ivica Kostelić i Josip Pavić – i svaka njihova rečenica nosila je težinu iskustva, ali i iskru motivacije. Nije bilo osobe u dvorani koja nije osjetila da sport nije samo rezultat, nego i način razmišljanja, života i rasta.
Kad politika i sport igraju u istom timu
Jedno od ugodnih iznenađenja bilo je i sudjelovanje gradonačelnika Zagreba i Splita, Tomislava Tomaševića i Tomislava Šute, te ministra turizma i sporta Tončija Glavine. Njihove poruke o povećanim ulaganjima u sport, o boljim uvjetima za sportaše i rastu podrške lokalnih zajednica, dale su nam razlog za optimizam. Lijepo je čuti da se sport ponovno prepoznaje kao ulaganje – ne trošak.
Naša ŠBZ priča između redova
U ime ŠBZ-a konferenciji su prisustvovali Lucija Fileš i Matija Kvasina, koji su dva dana proveli u društvu Andree Rađenović, predsjednice BBK Krpelj, te Gradimira Piceka, tajnika Zagrebačkog biciklističkog saveza.
Kako kažu, atmosfera je bila zarazna – od predavanja i panela do spontanih razgovora na hodnicima. Svaki kontakt, svaka razmjena iskustava bila je nova lekcija.
“Bez obzira što smo mali sport i tek gradimo svoju priču, osjećali smo se kao dio velike sportske obitelji. To nas je podsjetilo zašto sve ovo radimo – zbog strasti, zajedništva i ljubavi prema sportu.”
I onda – veliko finale
Kao šlag na kraju, stigla je vijest koja nas je posebno razveselila: ŠBZ je ušao u uži izbor i osvojio vrijednu sponzorsku nagradu u sklopu Sponsors Race programa. Ova nagrada za nas nije samo priznanje, nego i potvrda da se trud, volja i entuzijazam uvijek prepoznaju – kad dolaze iz srca.
Pogled prema budućnosti
Zahvaljujemo organizatorima na vrhunski pripremljenom događaju i svim sudionicima na inspirativnim razgovorima. Vjerujemo da je Sport Innovest tek početak jedne nove ere sportskih konferencija – onih koje spajaju tradiciju i inovaciju, ljude i ideje, strast i viziju.
Mi se već veselimo sljedećem izdanju – s još više priča, novih poznanstava i, naravno, sportskih inspiracija.
Došlo je vrijeme za oproštaj od sezone te smo, kao posljednju utrku, odabrali prema sad već tradiciji Zadar Granfondo. Budući da se isti dan održavao i Granfondo Konavle, nismo ga ostavili sa strane, već se za nastup na njemu pobrinuo Denis Muslić, kojem je to domaći kraj.
Što bi značilo duplo zatvaranje sezone, s kojim smo broj nastupa članova ŠBZ-a ove godine prebacili preko 60 različitih utrka. Bilo je tu svega – od ciklokrosa, gravela, cestovnih i brdskih utrka. Uistinu bogata sezona, no vratimo se opisu iz Zadra, gdje smo se okupili u nešto većem društvu.
Ekipa u sastavu:
Filip Noršić, Areli Rajković, Šimun Kvasina, Maks Tucman, Ivana Šabarić, Marko Noršić, Filip Radulović, Danijel Car i Matija Kvasina odvažila se na dvije utrke koje startaju zajedno:
Granfondo Small – 56 km
Granfondo Classic – 112 km
Već danima prije prognoza je najavljivala najbolje uvjete te je ovo za sve nas bila posljednja prilika za obući kratke dresove. Ugodnih 19 stupnjeva, bez jakog vjetra i potpuno sunčano vrijeme – savršeno za kraj sezone i priliku za uživanje.
Sam Granfondo, koji je ušao u svoje 6. izdanje, lagano raste, što se može vidjeti po broju sudionika – ove ih je godine bilo nešto preko 350. Organizacija je napravila sve što je mogla po pitanju sigurnosti. Nije to još na razini utrka u Sloveniji, poput Maratone Franje i L’Étape Slovenije, gdje imamo 100% zatvoren promet i mnoštvo navijača uz cestu. Nismo toliko razvijena biciklistička nacija, pa ne čudi, ali lijepo je vidjeti napredak organizatora koji se uistinu potrudio pružiti najbolje moguće uvjete.
Start utrke
Start utrke za sve koji voze Small i Classic bio je točno u 10:00 sati. Iako je jutro bilo nešto svježije, svi smo mogli biti u kratkim dresovima i čekati u startnom prostoru. Budući da nema slaganja prema brojevima ili boksovima – jednostavno, gdje se postavite, odatle startate.
Mogla se osjetiti trema kod pojedinih sudionika, dok je većina opušteno stajala i čekala i više od 20 minuta do početka. Nakon zatvorene, tj. neutralne vožnje do izlaska iz grada, slijedio je leteći start. Široka cesta, ali dosta automobila s lijeve strane koji su čekali prolazak grupe, stvorili su određenu paniku među biciklistima.
Došlo je do nekoliko naglih kočenja te pritom i manjih padova. Grupa je skupila solidnu brzinu i brzo se kretala, dok su svi s lijeve strane morali dodatno paziti. Sve skupa bilo je dosta stresno jer se širila nepotrebna panika – automobili su stajali i nisu predstavljali opasnost, samo ih je trebalo pravilno zaobilaziti i pokazivati drugima prepreke na putu.
Moram priznati da sam zbog toga jedva čekao da se grupa raspadne, što bi pružilo određeni mir. Naravno, to se nije dogodilo tako skoro – trebalo je sačekati povratak s Vira.
Podjela i taktika
Budući da smo došli s različitim ciljevima, morali smo se nekako podijeliti. Glavne upute članovima dane su dan prije, dok smo neke lovili na startu jer su potegnuli direktno iz Zagreba. Još jedna prednost utrke je ta što se brojevi mogu podići na dan održavanja, do 9 sati.
Naši mladi cestovnjaci – Filip, Areli i Šimun – vozili su Classic i znali što treba odraditi: paziti da se do odvajanja ne odvoji netko iz glavne grupe tko vozi manju utrku.
Upravo se to, međutim, dogodilo. Ivan Marojević se odvojio, kako se kaže, „na lijepe oči“, s nekoliko biciklista. Dok se grupa mirno kretala, oni su skupili solidnu prednost – oko dvije minute. Među tom skupinom našao se i naš Maks Tucman, koji to nije planirao, ali kad se već našao tamo, odlučio je sudjelovati. Na kraju se to pretvorilo u dugi, gotovo 80 km napad iz bijega.
Moja zadaća bila je držati se više iza i pomoći Ivani da dođe što brže i uspješnije do cilja. Zbog toga sam u prvom dijelu utrke bio više otraga, pa sam imao dobar pregled situacije. U jednom trenutku odlučio sam se probiti naprijed i provjeriti što se događa. Moglo se vidjeti kako svi favoriti čekaju i da se grupa opušteno kreće preko cijele ceste. Uložio sam nešto napora da ih potaknem da se razigraju i pokušaju uloviti bjegunce. Bez previše rizika, nisam se dugo zadržavao naprijed, već sam se vratio na kraj grupe i pronašao Ivanu. Budući da je ona bila iza, lako smo se ponovno spojili.
Što se događalo naprijed
Kako više nisam bio u prvoj grupi, mogu samo prenijeti priče ostalih. Naši mladi su, nakon razdvajanja u Ninu, krenuli s kombinacijama napada, ali nijedan nije do kraja uspio. Dolazilo je do odvajanja, ali bi ih glavna grupa uvijek ponovno ulovila.
Na kraju je odluka pala u sprint završnici, koju je osvojio Šimun Kvasina, ali ne i utrku, jer im je Ivan Marojević bio ispred. Oni to u tom trenutku nisu ni znali. Dakle, jedina greška dana bila je što nisu pratili tijek utrke od početka – ništa čudno, jer velika grupa, nervoza i panika dovode do grešaka.
Filip Noršić se također odlično snašao u sprintu te ušao u cilj kao šesti, dok je Areli Rajković bio deveti. Daljnje podjele po kategorijama i ostale rezultate možete vidjeti ovdje: 👉 Rezultati utrke
Glavna utrka
Budući da je prolazak kroz otok Vir tehnički zahtjevniji i brdovitiji, Ivana je počela lagano gubiti pozicije, a ja s njom. Grupa se raspala na više dijelova, što je s jedne strane bilo sigurnije, ali smo izgubili kontakt s prvom grupom.
Nakon prolaska kroz centar Vira i izlaska na ravni dio, postavio sam tempo naprijed i lovili smo ostatke društva koji nisu mogli držati prve. Našao sam ritam koji je Ivani odgovarao i vidjeli smo da polako sustižemo prvu grupu. Nažalost, ne do kraja – kad je krenuo uspon prema Vrsima, tempo je bio prejak i morali smo popustiti, pa nam je glavnina ponovno polako odlazila.
Još smo ih jednom vidjeli prije skretanja lijevo prema Ražancu, prije početka najtežeg dijela utrke. Od tamo pa do cilja više ih nije bilo šanse vidjeti ni uloviti. Oni su ubrzali, mi smo morali malo popustiti i pronaći svoj ritam da što bolje dođemo do cilja.
Ivana je cijelo vrijeme držala zavjetrinu i vozila na granici svojih mogućnosti. Oko 25 km do cilja javila je da ima grčeve, koji su popuštali tek na dijelovima nizbrdo, gdje se mogla malo odmoriti.
Na kraju smo zajedno došli do cilja s manjom grupom. Prema rezultatima, Ivana je bila 13. žena na velikoj utrci, 5. u kategoriji Dame 40+, s vremenom 3:01:23 i prosječnom brzinom 37,04 km/h – najbržih 112 km koje je ikad vozila!
Kratki doživljaji ostalih članova
Maks Tucman Slučajni bijeg, odnosno dugi napad, dosta ga je iscrpio, ali je unatoč tome uspio doći u cilj s glavnom grupom. Utrka je bila brza – vrijeme 2:39:40, prosjek 42,08 km/h – što dovoljno govori. Završio je 17. ukupno, odnosno 14. u kategoriji Gospoda 15–39 g. Sjajno iskustvo i odlična izvedba!
Filip Radulović Na svom prvom cestovnjaku odvozio je utrku smireno i stabilno. Vidjeli smo ga kratko prije dolaska na Vir – svjež, odmoran i sretan. U rezultatima – 68. ukupno, 36. u kategoriji Gospoda 15–39 g., s vremenom 2:45:43.
Marko Noršić Kretao se oprezno i pažljivo. Gužva i stres na startu nisu mu dali prostora da se probije naprijed, pa je pronašao svoj ritam i stabilno došao do cilja – 90. ukupno, 50. u kategoriji Gospoda 40–54 g., s vremenom 2:46:22.
Danijel Car Naš najstariji član (1959.) na startu utrke nije se osjećao ugodno u neutralnom dijelu do vrha brda. Tu je osjetio poteškoće i pustio glavnu grupu. Pronašao je svoj ritam i, skupljajući ekipu oko sebe, sigurno došao do cilja te porušio mnoge svoje rekorde.
Start mu je, kako sam kaže, presudio – i dio treme bio je u igri. Sve su to ljepote grupnih startova s većim brojem natjecatelja, koje treba naučiti savladati i iskoristiti u svoju korist. Element na kojem se može raditi i koji će se s vremenom popraviti.
Na kraju – sretan i zadovoljan, bez prevelikog umora. Rezultatski: 164. mjesto ukupno, 19. u kategoriji Gospoda 55+, s vremenom 3:32:34.
Rezime za kraj
Lijepo je ovako zatvoriti sezonu. Konačno jedna utrka na kojoj smo svi završili bez ikakvih mehaničkih ili drugih poteškoća. Kad se vide prosjeci, jasno je da se radilo o vrlo brzoj utrci. Teren zove na brzinu, iako nije ravan – razgiban je, ali na kraju ispadne brz.
Zanimljivo je da je, usprkos većem broju sudionika, ovo izdanje bilo oko deset minuta sporije nego prošle godine. Glavni konkurenti očito su bili nešto rezerviraniji.
Na kraju – bogati ručak u hotelu Falkensteiner, koji je dio startnog paketa, i cjelodnevno druženje na ovako lijep dan samo su neki od vrhunaca ove utrke te razlog zbog kojeg ćemo se sigurno vratiti i sljedeće godine.
Organizacijski napredak je vidljiv, ali bilo bi dobro dodati još nekoliko elemenata „pravih“ utrka, poput oznaka udaljenosti do cilja (50, 25, 20, 10, 5, 3, 2, 1 km). To su male, ali važne stavke koje doprinose profesionalnom dojmu svakog Granfonda.
Još malo jači naglasak na zatvaranje prometa bio bi koristan, iako je jasno da potpuna blokada nije moguća. Taj je dio inače prošao vrlo dobro – policija i redari na svakom križanju omogućili su biciklistima prolazak bez zastoja. Problem je jedino između križanja, gdje se odvija tekući promet.
Na startu je, zbog gužve, došlo do nekoliko manjih padova – uglavnom zbog nervoze i manjka iskustva sudionika. I uvijek se pitamo zašto – a odgovor je jednostavan: mnogo novih biciklista bez dovoljno kilometara i iskustva odlučuje se na ovakve utrke. Sve im je novo, stresno i nepoznato, pa se događaju greške.
Biciklizam je sport koji, osim kondicije, zahtijeva i tehničku pripremu i vještinu upravljanja. Sve to naši članovi prolaze na treninzima tijekom godine. Nitko se ne rodi s tim znanjem – treba vježbati, biti redovit i uporan.
Pomaže i odlazak na više utrka, počevši od manjih prema većima, kako bi se stekle tehnike vožnje u manjim, pa potom i većim grupama. I uvijek imajte na umu – tko god vozi pokraj vas, ne želi pasti. Nitko ne sjedne na bicikl s tom namjerom. Do padova dolazi zbog ljudske pogreške, koju svi možemo napraviti. No, kad ste dobro utrenirani i tehnički uvježbani, te se pogreške svode na minimum.
Za vas tekst složio i obradio: 🏁 Trener – Matija Kvasina
Rano ujutro dio ekipe kreće iz Zagreba, a dio iz Austrije, ali svi u istom pravcu, prema francuskim Alpama.
Smještaj nam je dosta visoko, na 1800 mnv u mjestu La Toussuire i kud god krenemo, za natrag do smještaja čeka nas u najboljem slučaju 15km i 1000mnv. To samo po sebi govori da će ovaj izlet biti dosta izazovan. Put do krajnje lokacije u ovom smjeru je trajao otprilike 12h, a ne predviđenih 10h zbog zaobilaska tunela. Razlog zaobilaska je previsoka cijena po autu pa smo htjeli barem u jednom smjeru smanjiti trošak.
U nastavku ću pokušati dočarati u par rečenica kako nam je bilo, iako je nemoguće toliko toga smjestiti u tako malo teksta.
Dan 1: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Glandon ➡️ Col de la Croix de Fer ➡️ La Toussuire
Za prvi dan dečki su složiti “Aklimatizacija ride” koja je na kraju ispala “HC ride”, 88km i 2700mnv.
Krenuli smo od smještaja na spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne koji traje nekih 18km, zatim nešto sitno vožnje po ravnom i iz mjesta Sainte-Marie-de-Cuines uspon na Col du Glandon od 22km i 1600mnv. Prvi dio uspona nije bio toliko strm, ali zato drugi izuva iz cipela 😁.
Iz moje perspektive je sve bilo dodatno teže jer nakon puta nisam bila baš najbolje. Tu smo se fotkali i nastavili jos 3km uspona do Col de la Croix de Fer.
Robi je nastavio dalje, a Darko, Marijo i ja smo stali na osvježenje na vrhu i onda na spust do mjesta Fontcouverte-la-Toussuire. Iz tog mjesta kreće uspon do smještaja dug 15km i 1000mnv. Za mene dosta težak dan dok su dečki to laganije odradili.
Ostatak dana večera i druženje te planiranje rute za idući dan.
Dan 2: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col de la Madeleine ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire
Ovaj put ruta nije kružna nego idemo do uspona Col de la Madeleine i natrag do smještaja istim putem. Ruta je imala cca 100km i 3000mnv.
Kao i prethodni dan prvo ide spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne otkud smo se dalje zaputili u mjesto La Chambre di kreće uspon dug cca 20km i 1600mnv. Dečki su naravno ovo odradili brže od mene. Svi usponi su dosta dugi i cijede te maksimalno pa tako i ovaj. Kako se više približavam vrhu pogledi su sve ljepši. Dodatnu snagu mi daje navijanje ekipe koja je već zauzela pozicije za gledanje Tour-a iako tuda prolazi tek za 3 dana.
S druge strane me ubijaju u pojam pretili ljudi (moram se tako izraziti jer je istina) koji prolete pored mene na električnim biciklima, ali trudim se izgurati do vrha.
Zadnja 2km kao da se uopće ne krećem. Napokon dolazim na vrh i divim se pogledima koji ostavljaju bez daha. Ovaj put u ugostiteljskom objektu nam daju uliti 1 bidon vode po osobi koji ne moramo platiti. To je bilo dosta do izvora na koji smo stali na spustu.
Do smještaja još jedan uspon što zvuči dobro dok se ne sjetiš da je dug 18km i cca 1200mnv. Nakon što se odradilo i to čeka nas večera, druženje i planiranje idućeg dana.
Dan 3: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Villarembert ➡️ La Toussuire
Marijo i ja smo odlučili treći dan odraditi “rest day” koji je na kraju ispao cca 40km i 1200mnv, ali u Alpama ne ide manje. Priključila nam se i Ana sa električnim bike-om i fotoaparatom, a dan je bio savršen za fotkanje, bez ijednog oblaka. Bez obzira što se i za dan odmora nakupilo visinske odradili smo cijelu vožnju lagano uz stajanja za fotku pa se nismo previše namučili.
Ana je bila odličan “pacer” uzbrdo i kroz par minuta je pohvatala pokazivanje nepravilnosti na cesti i pravila vožnje, čekamo ju da se pridruži na cestovnom bajku 🤞. Po povratku u smještaj odlučila sam da ću se taj dan ja pobrinuti za hranu pa sam se bacila na pripremu večere i palačinki za ekipu i u svemu su mi pomogli Jojo, Ana i Marijo, a Majda se počastila kratkim izlaskom na vožnju.
Darko, Fran i Robi su se taj dan odlučili izbiti do kraja pa su otišli na Col du Galibier i imali vožnju od cca 130km i 3700mnv, bravo dečki! 👏💪
U nastavku Franov doživljaj ovog dana:
Col du Galibier – 34 kilometra penjanja, najteže brdo s kojim sam se ikada suočio.
Došao sam u Francusku dva dana nakon svih i donio sa sobom svježe noge kako bih se mogao suprotstaviti Darku i Robertu koji su već napravili 6,000m elevacije u protekla dva dana, tako da je prvih 12 kilometara prošlo dobro i snažno. Na tom prvom dijelu, koji se još zove i Col du Telegraphe, Robi i ja smo držali korak, a Darko je ostao nekoliko minuta iza nas u svom tempu.
Nakon Col du Telegraphe ide par kilometara spusta, a zatim pravi ispit za koji je sve prije bilo tek proba. Penjemo se u predjele gdje čak ni drveće više ne raste. Zrak postaje sve rjeđi i tu se očituje razlika među nama – dok su oni već zadobili nešto visinske adaptacije, moja pluća su potpuno nepripremljena na ove uvjete. Robert nas napušta na samom početku, a pri kraju ne mogu više držati ni Darkov ritam i tako na vrh dolazim sa značajnim zaostatkom.
Ipak se isplatilo jer sa vrha pogled puca na travnate i kamenite vrhove Savoje i svi smo u repertoar dodali vrlo zavidan uspjeh – uspon od 2,000 metara, na čak 2,600m nadmorske visine.
Dan 4: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Chaussy ➡️ Maurienne
Za ovaj dan cilj je bio osvojiti Col du Chaussy i povratak u smještaj istim putem. Kiša je malo omela te planove pa je ruta na kraju ispala cca 60km i 1200mnv jer taman pri dolasku u Saint-Jean-de-Maurienne pljusnula je jaka kiša pa smo se sklonili u kafić, a cure su se spustile autima po nas jer temperatura nije bila baš ugodna.
Fran se ipak odvažio do smještaja ići bajkom iako je kiša i dalje padala. Uspon Col du Chaussy mi je bio najzanimljiviji na ovom putovanju baš zbog svog izgleda. Na početku uspona serpentine se nižu jedna za drugom i nema im kraja. Zapravo je napravljen uski put uz neki greben zato je sve dodatno zanimljivo.
Dečki su uspon prozvali “Stelvio za siromašne” 😁. Na vrhu su me pričekali, osvježili smo se i povratak. Nakon večere bacili smo se na planiranje idućeg dana koje je dosta potrajalo jer smo htjeli proći sve detalje i moguće probleme koje bi nas mogli spriječiti u planiranom gledanju Tour de France-a.
Dan 5: Tour de France stage 18
Planiranje i realizacija gledanja etape Tour-a je dosta zahtjevno, ali mi smo uspjeli.
Etapa 18 bila je brdska i jedan od uspona koji se taj dan vozio bio je Col de la Madeleine, naša ciljana lokacija. Majda, Jojo, Robi i Fran krenuli su nešto ranije kako bi uspjeli zauzeti dobro i sigurno mjesto, a Marijo, Ana, Darko i ja nekih sat vremena poslije da možemo spremiti još neke stvari za ponijeti i napraviti transparente za navijanje.
Dok smo se približavali već se osjetila atmosfera u zraku. Kada dođeš iz zemlje u kojoj je biciklizam žnj sport, ne možeš zamisliti da toliko ljudi prati i voli ovaj sport. Na cesti i uz nju puno poruka podrške i odličnih transparenata, a još više ljudi svih dobnih skupina, svi se zabavljaju na svoj način.
Nakon što smo se sastali sa ostatkom ekipe i zauzeli poziciju karavana je lagano krenula dolaziti pa smo se malo zabavili pokušavajući uhvatiti što više “suvenira”. Nedugo nakon čujemo, a i vidimo helikopter što znači samo jedno, peloton je jako blizu. Euforija je sve snažnija i ponese te, od najmlađeg do najstarijeg svi navijaju i vesele se. Odlučila sam uživati u jedinstvenom trenutku pa sam na mobitelu upalila video čisto da probam nešto uhvatiti, ali ono što su zabilježile oči je neprocjenjivo.
Sve ono što sa uzbuđenjem pratim preko TV-a prolazi ispred mene, svi oni biciklisti kojima se divim i za koje navijam. Ne znam kojim riječima opisati trenutak u kojem Pogi (shvatili smo već do sada da sam veliki fan) i sva ostala velika imena biciklizma, prolaze na samo par centimetara ispred, osim da sam skoro pustila suzu od sreće.
Obzirom da je u pitanju uspon uspjeli smo uživati malo duže dok je prošao cijeli peloton. Nakon prolaska, spustili smo se u obližnje mjesto jer je organizirano gledanje ostatka etape na velikom platnu. Još jedan zanimljiv osjećaj gledati etapu sa toliko ljudi na jednom mjestu. Po završetku vraćamo se u smještaj i presretni razmjenjujemo doživljaje ovog dana.
Također slažemo plan i za idući i idemo odmarati.
Dan 6: Tour de France stage 19
Današnju etapu odlučili smo ispratiti na startu.
Albertville nam je bio na otprilike sat vremena od smještaja pa smo se u jutarnjim satima zaputili prema tamo. Ovdje nas je dočekala još veća gužva jer su svi ljudi na jednom mjestu, a dan prije su bili nekako raspoređeni svuda po usponu pa se nije činilo tako.
Opet smo se rasporedili na dvije lokacije jer je sa malom bebom bilo nezgodno provlačiti se u masi ljudi. Dio nas koji smo bili na lokaciji gdje su se predstavljale ekipe uspjeli smo izbliza vidjeti bicikliste, ekipe i pripremu za start, te smo ih tamo i ispratili. Jojo je na drugoj lokaciji ulovio dosta njih za fotku i sve to sa osmijehom 😊. I start me jednako oduševio kao i dan prije, ali možda je mrvicu bolji osjećaj gledati borbu na brdima.
Nakon što smo se vratili u smještaj opet smo zbrajali dojmove i družili se dok nije došlo vrijeme za odmaranje.
Dan 7: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire
Ovaj dan osvanuo je dosta tmuran i hladan pa smo razmišljali što voziti a da iskoristimo i zadnji dan u Alpama. Marijo i ja smo se odlučili na kraću turu do najbližeg mjesta i nazad, smrznula sam se.
Od smještaja spust do grada dug 20km po odvratno hladnom vjetru i oblačnom i tmurnom vremenu. Toliko mi je bilo hladno da su se na usponu noge zagrijale i proradile tek nakon 5km uspona 🙃. Darko i Fran otišli su odraditi krug od prvog dana samo u suprotnom smjeru. Ova tura uključuje Col de la Croix de Fer i Col du Glandon. Imali su cca 90km i 2600mnv.
Fran je htio nadoknaditi par propuštenih dana jer nije mogao krenuti sa nama. Po onom što su rekli kada su se vratili rekla bi da su se i oni solidno smrznuli. Darko je nadodao da je zanimljivo kako u samo par dana razlike ima dva različita dojma o ovim vrhovima, prvi put je sve bilo puno ljudi i motorista, a drugi pustinja. Izgleda da je peloton odvukao sve za sobom, uključujući i sunce 😁.
Ostatak dana iskoristili smo za još malo druženja i spremanje stvari jer ujutro krećemo doma.
Bez obzira na par komplikacija i promjena plana prije polaska, Goran nažalost nije mogao ići, Fran se razbolio pa je stigao par dana kasnije i neočekivani tunel, sve je na kraju dobro prošlo.
Dok je dio ekipe obilazio vrhove i uspone biciklima, Ana, Majda i Jojo su svaki dan bili aktivni na hike-u i Alpe doživjeli na malo drugačiji način.
Ovo putovanje će mi ostati u prelijepom sjećanju i jedva čekam iduće sa istom postavom 🤞.
Slovenija je još jednom pokazala kako se živi biciklizam. Žao mi je svih koji nisu mogli doći ili su bili u dilemi, jer su propustili pravi spektakl. Na startu preko 1400 biciklista iz cijelog svijeta, iako se prema natpisima na brojevima moglo vidjeti da je više od 70% domaćih. Organizacija na vrhunskom nivou – sve u bojama Tour de Francea: oznake, majice, table, natpisi i svi ostali detalji. Šteta što nisam uspio uloviti poznatog „vraga“, Dietera Didija Senfa, legendu Toura od 1993. (izuzev 2012., kada je propustio zbog zdravstvenih problema).
Ceste su bile zatvorene za sav promet osim biciklista i službenih vozila, a svako opasno mjesto dodatno osigurano i označeno. Feed zone bogate, a poseban plus – dijelili su bidone, pa se nije moralo stati ako nije trebalo hrane. Detalj koji postaje prava rijetkost na ovakvim utrkama. I naravno, navijači! Diljem rute bodrili su baš sve – od prvih do posljednjih – i time davali dodatnu energiju svima na stazi. (Jedini minus: nedostatak tabli s oznakama 25/20/15/10/5/3/2 km do cilja.)
Kako je izgledala utrka iz perspektive trenera
Ove godine odlučili smo sve odraditi u jednom danu – put iz Zagreba, utrka i povratak kući.
Krenuli smo u 5:30 i stigli u Kranj oko 7:00. Parkinzi još poluprazni, podjela brojeva nije ni počela – taman vremena za kavu i lagano razbuđivanje. Kako je većina brojeva bila podijeljena prethodnih dana, gužve nije bilo. Za par minuta smo imali startni paket u rukama – bogat i s korisnim sitnicama za prije i poslije utrke. Nažalost, propustio sam naručiti gornji dio dresa (nije bio uključen u paket nego se dodatno naplaćivao).
Slijedila je priprema: stavljanje brojeva, oblačenje, dogovori o taktici. Nas četvero – Ivana Šabarić, Darko Škulj, Marijo Vranaričić i ja – lako smo se uskladili. Ono što nas je malo iznenadilo bio je raspored startnih blokova: sami pri prijavi birate tempo kojim mislite voziti i prema tome ulazite u blok. Tako su Ivana i Marijo završili u C, a Darko i ja u A bloku. Dogovor: ja čekam Marija i dovodim ga naprijed. U praksi – nije išlo baš tako glatko.
Utrka čim je startala lagano klizim prema natrag i to tako dobrih 10km nikako vidjeti Marija. Bilo je dovoljno vremena stati i na wc. Nakon što sam ga pronašao kreće lagano ali brzo probijanje naprijed koje je trajalo dobrih 25 km hehe. Trebalo je prestići cca 1000 biciklista koji su bili između Darka i Marija. Grupa je bila dosta široko raspoređena te se nije bio problem kretati sve dok nismo došli među prvih 200 e tu kreće zabava.
Osjetno se voze svi bliže jedan drugome što predstavlja određeni rizik ali opet nije panika. Dolazimo do Darka koji se na veliko oduševljenje vozi fino u prvih 50 pozicija. Pozdravili smo se te ponovili taktiku da pratimo Marija i pokušavamo ga držati što više naprijed. Nakon 40km taman dolazi prvi uspon na kojem je Darko isprobao kao mu ide ako je dobar osjećaj nastavit će svojim tempom. To je bilo sve što smo od Darka vidjeli jer vrlo dobro se probijao naprijed s prvima oćito je imao dobre noge jer nas nije više čekao. Na kraju je ispalo rezultatski odlično jer je došao ukupno na 65. Mjestu te 10. U kategoriji s vremenom 3:27:28
Budući da veliku večinu nismo vozili skupa ovo je njegov ostvrt na utrku:
Darkov pogled na utrku
Četvrto izdanje L’Étapea djelovalo je kao da je svaki put bolje organizirano.
Rijetko gdje u Europi imate potpuno zatvorene ceste sa feed zonama na kojima dobivate bidone, uz navijače koji bodre jednako sve. Voziti L’Étape pravo je jednodnevno Tour de France iskustvo.
Ove godine novost su bila tri startna bloka, pri čemu se u prvom nalazila ekipa koja se željela malo više utrkivati. Prvih 40 km bilo je ravno, što je značilo malo gurkanja naprijed, ali i priliku za sve koji su startali iza da poprave pozicije. Na prvom brdu polako sam curio unatrag i na kraju završio s nekih desetak vozača s kojima sam nastavio svoj ritam. Po ravnom smo lovili one koji su otpadali od prve grupe.
Kako smo se približavali usponu u Dražgošama, u podnožju se čula jaka buka i pucnjevi. Vozači koji su prvi put vozili L’Étape bili su zbunjeni, dok je ostalima to izmamilo osmijeh na lice. Dolaskom u famozni zavoj prizor je spektakularan: navijači s obje strane, jedva metar i pol prostora za prolaz, iznad vas biciklist koji visi na žicama i pedalira držeći baklju, a sa strane kamion kojem pod gasom ‘puca’ kroz auspuh. Koliko god bilo teško okretati pedale, taj doživljaj uvijek izvuče osmijeh na lice. Definitivno highlight utrke, scena zbog koje dolazim već četvrti put voziti ovu utrku.
Nakon toga slijedi jako lijep spust, koji smo ove godine prvi put vozili. Još jedno malo brdo i dolazak na cilj, gdje publika i dalje navija kao da svaki vozač sprinta za pobjedu etape.
Nezaboravno iskustvo.
Jedan od najljepših dana na biciklu.
Nastavak
Nakon zahtjevnog uspona kreće spust kojeg također prepoznajem ali tek nakon par kilometara kad je prošlo kroz glavu pa ovo je uspon na Krvavec.
Predivan spust, široka cesta s nekoliko oštrih zavoja koji su svi od reda bili lijepo označeni i osigurani. Trebalo je samo ići u granicama svojih mogućnosto brzo ali oprezno. Naravno bez pretjerivanja Marijo prati moj kotač i dolazimo na kraj spusta bez problema.
Nakon toga slijedi duži recimo ravni potez u kojem čuvam Marija u zavjetrini dok naprijed vućem po ravnome koliko ide sve u nadi da ulovimo koju grupu. Lovili smo ih i te kako te pokušavali napraviti što veću te pokrenuti suradnju. Taj dio suradnja nije baš funkcionirao ali se nisam obazirao već samo vukao. Meni je bio gušt na novom brzom biciklu Raymon Kirani Ultimate koji je baš tražio da se da gasa i tjera.
Na 80. km završavala je mala ruta, a mi smo krenuli dalje – tek tu je počela prava zabava.
Tu je bilo nešto gužve i vidjelo se kako se ekipa bori za što bolji plasman. Legendarni uspon na Jelenov Klanec u Kranju podijeljen u dvije trake je davao dovoljno prostora za razdvajanje i oproštaj sa svim koji su se odlučili za malu rutu. Šteta jer tek sad kreće prava zabava.
Nešto malo ravnice gdje pokušavamo spojiti grupe ispred sebe što ne uspijevamo jer nije ravnica već više valovito te dolazi do raspadanja grupe. Budući da smo preko 2h na biciklu već se može vidjeti lagana praznina među ekipom što do ovakvih raspleta dovodi.
Dolazimo tako do početka uspona na Lašje gdje ponovno puštam Marija da u svom ritmu dođe do vrha bez dodatnog pritiska. Sam vozim gore ugodno neugodno gledam sve te navijače i vrhunac na pola brda gdje u malom mjestu ima toliko navijača vani te su organizirali vatrograsce, vožnja bicikla po zraku, zvukovi sirene i baklje. Dakle spektakl kao na Tour de France-u.
Nakon svakog uspona dolazi spektakularni spust. Doduše prije njega smo trebali proći jedan kratki dio bez ceste kojeg su organizator na vrijeme najavili te jako dobro osigurali. Nalazio se na ravnom dijelu tako da nije bilo nikakvih poteškoća. Čim je krenuo spust divota. Prazna ceste, dobar asfalt, kombinacije zavoja sve prilagođeno za maksimalni užitak i malo dizanje adrenalina koji budi iz mrtvih.
Kao nakon prvog uspona s Šenturške gore Marijo prati moj kotač te idemo brzo ali oprezno bez ulaska u bilo kakve rizične situacije. Spuštamo se i uživamo jer znamo još malo pa će cilj. Pokušavamo po ravnici prije zadnjeg uspona ponovno loviti grupice ispred nas koje sad nekako idu lakše jer umor je kod svih prisutan. Sad znamo da je još jedno brdo prije cilja ali ga se ne sjećamo. Pitali smo ekipu oko sebe rekli su cca 3km dužine. Rekoh Mariju e sad idemo na nož gore bez šparanja. Pronalazim tempo kojeg držimo i putem prelazimo dobar broj biciklista. Klasika nakon brda dolazi spust samo što je ovaj i te kako brz. Budući da ga nismo poznavali idemo oprezno s rezervom ali bez problema dostižemo brzine oko 90km/h što postaje dosta neugodno te ništa ne forsiramo.
Kao na svakom spustu oznake za upozorenja, reradi koji mašu zastavicama i daju zvučne signale sa zviđaljkama govore da ne treba juriti. Bolje više kočiti nego nešto izazivati.
Nakon spusta cilj je već tu svega 5km gdje Marijo i ja držimo ritam te se pripremamo za uzbuljivu završnicu na Jelenovem klancu. Prolazimo cilj sretni veseli držeći se za ruke u vremenu 3:54:51 kao 232 i 233 što je u kategorijama: Marijo 13. U kategoriji Matija 35. U kategoriji
Glavni cilj bio je jasan – sigurno doći, uživati i podijeliti iskustvo. U tome smo uspjeli.
Epilog
Nakon utrke pronašli smo ostatak ekipe, razmijenili dojmove i krenuli prema Škocjanu bodriti naše mlade cestovnjake.
Dan kasnije noge su još „teške“, ali osmijeh ne silazi s lica. Već planiramo povratak i animiranje što više članova da nam se pridruže.
Ove godine sam odlučio, osim cestovnih utrka, isprobati i koju gravel utrku. Njuškao sam online kakvih sve utrka ima kod nas i prvo što mi je upalo u oko je Bilogravel. To je serija od 3 utrke koja se vozi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i sastoji se od 3 težine staza; zelena, plava i crvena. Naravno, mene zanima samo ono najgore i biram crvenu. Zgodna stvar je što se mogu platiti sve 3 startnine odjednom gdje se dobiva popust na sve utrke. To nisam odabrao jer nisam znao kako stojim s vremenom za ostale datume i hoće li mi se uopće svidjet taj princip utrke, ali popust se na kraju priznao kada sam prijavio posljednju utrku. Pohvale za taj dio! Startni paket je odličan i bio je više – manje isti svaku utrku. U startnom paketu se nalaze – piva ili čak dvije, famozna voda u limenci, domaći med, magnet za frižider, keksi koji su dobro došli za kasni doručak, čaj i poneki domaći proizvodi poput sira ili džema.
1. utrka – Bilogora
Start je bio na malom brdašcu u Velikom Trojstvu. Simpatično mjesto s lijepim pogledom sa starta.
Prognoza je bila nekakvih 20-30% za kišu što nisam preozbiljno shvatio te sam računao u najgorem slučaju blagu kišicu. Dan prije je padala kiša i bilo je sve lagano blatnjavo. Da bi stvar bila bolja, vozim na 700×36 semi slick gumama jer sam konj.
Dolazimo na start i kreće utrka. Krećem jako jer se ne znam utrkivati još i želim odma filter napraviti. Prolazimo sve oprezno, ali brzo i nakon desetak minuta fulamo skretanje i izlazimo na cestu gdje nema oznaka. Nismo skratili stazu nego smo ju produljili i momentalno gubimo dobru poziciju. Na svu sreću dolazimo do malog brda gdje na snagu prestižemo sve natjecatelje i vraćamo se na vodeću poziciju. To smo bili Igor Acs, Vedran Bjeloš i ja. Tempo je bio jak i svaki put kad sam imao smjenu sam držao zonu praga i čak iznad da ih malo izmorim. Dolazi malo veći hupser gdje Igor i ja ostavljamo Vedrana i nastavljamo dalje. U tom trenu jer počela padati kiša. Bilo je malo smiješno jer uz svu muku smo još i mokri.
U par navrata pričam s Igorom da se upoznamo. Igor jer inače MTB maratonac i to jedan od boljih u nas. Osim što je maratonac, Igor je i ljudina od čovjeka. Kako je bio mokar teren, ja sam na spustevima bio dosta sporiji od njega radi svojih semi slick guma i svaki put bi me pričekao. Dalje u utrci sam čak i pao, a on bi stao i pričekao da se spojim.
Nakon što nas je oprala prva kiša, uspjeli smo se osušiti i ubrzo pada druga runda kiše i ponovo nas moči do kože. U tom trenu mi je bilo dosta hladnije, ali ajde; trpim i idemo dalje. Počinjemo se lagano sušiti i u daljini vidimo Mordor od nevremena prema kojem se krećemo. U tom trenu nam više nije bilo baš smiješno, a ja sam malo zimogrozan i znatno gubim na snazi i puls mi se snižava. Ulazimo u treću kišu s tučom i tu više ne mogu držati kotač i prepuštam Igoru da odvozi za pobjedu.
Temperatura je bila 9°C i na sebi imam samo tanki sloj likre. Ruke i noge su mi se tresle od hladnoće, a čeljust mi se nekontrolirano grči. U jednom trenu je malo izvirilo sunce gdje momentalno stajem da se pokušam zgrijati.
Konačno dolazi finish za 500m u brdo i odjednom čujem Vedrana kako dolazi 20m iza mene i viče mi da samo idem svojim tempom, da me neće prestići. Dižem se na noge i dajem sve od sebe da “isprintam” do finisha, a on samo ubrzava. Toliko o tome da me neće prestići! Na kraju skoro photo finish, ali dolazim ispred njega na drugom mjestu. Konačno gotova muka! 30min nakon završetka utrke još se tresem i ljudi me ispituju jesam li dobro. Moram priznati, jedno od najgorih smrzavanja u životu.
Start je u SRC Vustje u Čazmi. Također, jako lijepo mjesto pogotovo ako nekog zanima ribolov i rekreacija. Ovaj put je prognoza bila odlična i veselio sam se utrkivanju po suhom. Glavni konkurenti ovaj put su Igor Acs i Saša Jeftinić.
Utrka započinje zatvorenom vožnjom iza auta. Ubrzo dolazimo do hupsera gdje se auto pomaknuo i mi startamo. Na tom hupseru sam pokušao zagorčati utrku te ubrzo skrećemo na traktorski put. Držim jaki tempo koji mi paše i nesvjesno ga pojačavam. Okrećem se i vidim da Igor i Saša gube kotač te samo nastavljam pojačavati.
Shvatio sam da ponekad nije loše biti sam na gravel utrci. Prednosti su da ne moram davati znakove za rupe i opasnosti vozaču iza mene te jedna jako bitna stvar – na spustevima ne ovisim ni o kome i imam cijelu stazu preglednu ispred sebe.
Ubrzo nakon odvajanja mi ispada bidon. Stajem, okrećem se i bezuspješno tražim i gubim 20ak sekundi.
Na prvoj feed zoni se zalijevam vodom po glavi. To je bila amaterska greška jer sam zaprljao naočale i nisam skoro ništa vidio. Nastavljam i toliko usporavam pokušavajući obrisati naočale da su mi se Igor i Saša približili baš na ravnoj dionici, no odmah sam ubrzao i zadržao prednost.
Dolazi druga feed zona gdje se nisam baš proslavio. Prvo sam fulao skretanje i nakon što sam obavio feed zonu, ponovo fulam stazu i krećem se krivim putem. Dok sam primijetio što se događa, Igor i Saša su me debelo prestigli. Srećom, uslijedio je najdulji uspon koji mi savršeno odgovara. Bijesan i nabrijan, luđačkim tempom sam ih prestigao, vratio se u vodstvo i tako im pobjegao. Ostatak utrke je prošao glatko, staza je bila jako zanimljiva po šumskim putevima i makadamima s minimalno ceste. Ova utrka mi je ujedno i najdraža. Dolazim prvi na finish, a Igor i Saša na drugom i trećem mjestu.
Start je bio u izletištu Bara u Grubišnom polju. Slično kao Vustje, zanimljiva “bara” za ribiče i rekreativce.
Ova utrka je bila odlučujuća između mene i Igora za prvo mjesto sveukupno. Staza je ujedno bila i najlakša. Prognoza je trebala biti dobra – oblačno i ništa više. Sve dok nije došao dan utrke. Prema aplikaciji rain alarmu je dolazio jedan veliki kišni oblak točno u Grubišno polje po cijeloj veličini. Predivno!
Utrka počinje i u isto vrijeme počinje i kiša – pravi scenarij. Ironično je bilo što smo se kretali u smjeru tog oblaka pa smo pola utrke odvozili po kiši. Kraćom zatvorenom vožnjom stižemo do šume gdje se jako kratko vozimo na divljaka bez nekog puta. Taktika mi je bila da idem pun gas od samog početka i pokušat solo odvozit ponovno. Zabijam se u “crveno” i ne gledam iza sebe. Nakon par minuta dolazim na makadam, okrećem se i iza mene nema nikog u daljini osim Igora koji mi je zalijepljen za kotač.
Vozimo se cijelu utrku zajedno gdje smo pojačavali tempo na hupserima u nadi da će netko popustiti. Ostatak utrke smo vozili srednjim tempom dok smo po cesti malo pojačavali. Čak smo i obavili kolektivnu nuždu.
U jednom trenu dajem Igoru prijedlog da sprintamo jedan pokraj drugog za pobjedu umjesto da se borimo za poziciju i riskiramo potencijalni pad – pristao je. Prilaz cilju je bio dobar i pregledan te sprintamo jedan uz drugog za ukupnu pobjedu. Na kraju za pola duljine kotača nosim pobjedu!
Organizacija je bila odlična. Oznake su bile dobre, pogotovo na zadnjoj utrci. Ponekad ih je malo teže uočiti radi trenutka utrkivanja i okoline. Jedino mi je žao što nema više ljudi na crvenoj stazi i što generalno nema više natjecatelja jačeg kalibra. Ovakav tip utrke uzima najbolje iz cestovnog segmenta i nadodaje malo tehničkog aspekta iz svijeta XC-a.
Sljedeće godine ponovno dolazim i nadam se većem odazivu!
Trening
