Kategorija: Putopis

Rano ujutro dio ekipe kreće iz Zagreba, a dio iz Austrije, ali svi u istom pravcu, prema francuskim Alpama.

Smještaj nam je dosta visoko, na 1800 mnv u mjestu La Toussuire i kud god krenemo, za natrag do smještaja čeka nas u najboljem slučaju 15km i 1000mnv. To samo po sebi govori da će ovaj izlet biti dosta izazovan. Put do krajnje lokacije u ovom smjeru je trajao otprilike 12h, a ne predviđenih 10h zbog zaobilaska tunela. Razlog zaobilaska je previsoka cijena po autu pa smo htjeli barem u jednom smjeru smanjiti trošak.

U nastavku ću pokušati dočarati u par rečenica kako nam je bilo, iako je nemoguće toliko toga smjestiti u tako malo teksta.

Dan 1: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Glandon ➡️ Col de la Croix de Fer ➡️ La Toussuire

Za prvi dan dečki su složiti “Aklimatizacija ride” koja je na kraju ispala “HC ride”, 88km i 2700mnv.

Krenuli smo od smještaja na spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne koji traje nekih 18km, zatim nešto sitno vožnje po ravnom i iz mjesta Sainte-Marie-de-Cuines uspon na Col du Glandon od 22km i 1600mnv. Prvi dio uspona nije bio toliko strm, ali zato drugi izuva iz cipela 😁.

Iz moje perspektive je sve bilo dodatno teže jer nakon puta nisam bila baš najbolje. Tu smo se fotkali i nastavili jos 3km uspona do Col de la Croix de Fer.

Robi je nastavio dalje, a Darko, Marijo i ja smo stali na osvježenje na vrhu i onda na spust do mjesta Fontcouverte-la-Toussuire. Iz tog mjesta kreće uspon do smještaja dug 15km i 1000mnv. Za mene dosta težak dan dok su dečki to laganije odradili.

Ostatak dana večera i druženje te planiranje rute za idući dan.

Dan 2: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col de la Madeleine ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire

Ovaj put ruta nije kružna nego idemo do uspona Col de la Madeleine i natrag do smještaja istim putem. Ruta je imala cca 100km i 3000mnv.

Kao i prethodni dan prvo ide spust do mjesta Saint-Jean-de-Maurienne otkud smo se dalje zaputili u mjesto La Chambre di kreće uspon dug cca 20km i 1600mnv. Dečki su naravno ovo odradili brže od mene. Svi usponi su dosta dugi i cijede te maksimalno pa tako i ovaj. Kako se više približavam vrhu pogledi su sve ljepši. Dodatnu snagu mi daje navijanje ekipe koja je već zauzela pozicije za gledanje Tour-a iako tuda prolazi tek za 3 dana.

S druge strane me ubijaju u pojam pretili ljudi (moram se tako izraziti jer je istina) koji prolete pored mene na električnim biciklima, ali trudim se izgurati do vrha.

Zadnja 2km kao da se uopće ne krećem. Napokon dolazim na vrh i divim se pogledima koji ostavljaju bez daha. Ovaj put u ugostiteljskom objektu nam daju uliti 1 bidon vode po osobi koji ne moramo platiti. To je bilo dosta do izvora na koji smo stali na spustu.

Do smještaja još jedan uspon što zvuči dobro dok se ne sjetiš da je dug 18km i cca 1200mnv.
Nakon što se odradilo i to čeka nas večera, druženje i planiranje idućeg dana.

Dan 3: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Villarembert ➡️ La Toussuire

Marijo i ja smo odlučili treći dan odraditi “rest day” koji je na kraju ispao cca 40km i 1200mnv, ali u Alpama ne ide manje. Priključila nam se i Ana sa električnim bike-om i fotoaparatom, a dan je bio savršen za fotkanje, bez ijednog oblaka. Bez obzira što se i za dan odmora nakupilo visinske odradili smo cijelu vožnju lagano uz stajanja za fotku pa se nismo previše namučili.

Ana je bila odličan “pacer” uzbrdo i kroz par minuta je pohvatala pokazivanje nepravilnosti na cesti i pravila vožnje, čekamo ju da se pridruži na cestovnom bajku 🤞. Po povratku u smještaj odlučila sam da ću se taj dan ja pobrinuti za hranu pa sam se bacila na pripremu večere i palačinki za ekipu i u svemu su mi pomogli Jojo, Ana i Marijo, a Majda se počastila kratkim izlaskom na vožnju.

Darko, Fran i Robi su se taj dan odlučili izbiti do kraja pa su otišli na Col du Galibier i imali vožnju od cca 130km i 3700mnv, bravo dečki! 👏💪

U nastavku Franov doživljaj ovog dana:

Col du Galibier – 34 kilometra penjanja, najteže brdo s kojim sam se ikada suočio.

Došao sam u Francusku dva dana nakon svih i donio sa sobom svježe noge kako bih se mogao suprotstaviti Darku i Robertu koji su već napravili 6,000m elevacije u protekla dva dana, tako da je prvih 12 kilometara prošlo dobro i snažno. Na tom prvom dijelu, koji se još zove i Col du Telegraphe, Robi i ja smo držali korak, a Darko je ostao nekoliko minuta iza nas u svom tempu.

Nakon Col du Telegraphe ide par kilometara spusta, a zatim pravi ispit za koji je sve prije bilo tek proba. Penjemo se u predjele gdje čak ni drveće više ne raste. Zrak postaje sve rjeđi i tu se očituje razlika među nama – dok su oni već zadobili nešto visinske adaptacije, moja pluća su potpuno nepripremljena na ove uvjete. Robert nas napušta na samom početku, a pri kraju ne mogu više držati ni Darkov ritam i tako na vrh dolazim sa značajnim zaostatkom.

Ipak se isplatilo jer sa vrha pogled puca na travnate i kamenite vrhove Savoje i svi smo u repertoar dodali vrlo zavidan uspjeh – uspon od 2,000 metara, na čak 2,600m nadmorske visine.

Dan 4: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ Col du Chaussy ➡️ Maurienne

Za ovaj dan cilj je bio osvojiti Col du Chaussy i povratak u smještaj istim putem. Kiša je malo omela te planove pa je ruta na kraju ispala cca 60km i 1200mnv jer taman pri dolasku u Saint-Jean-de-Maurienne pljusnula je jaka kiša pa smo se sklonili u kafić, a cure su se spustile autima po nas jer temperatura nije bila baš ugodna.

Fran se ipak odvažio do smještaja ići bajkom iako je kiša i dalje padala. Uspon Col du Chaussy mi je bio najzanimljiviji na ovom putovanju baš zbog svog izgleda. Na početku uspona serpentine se nižu jedna za drugom i nema im kraja. Zapravo je napravljen uski put uz neki greben zato je sve dodatno zanimljivo.

Dečki su uspon prozvali “Stelvio za siromašne” 😁. Na vrhu su me pričekali, osvježili smo se i povratak. Nakon večere bacili smo se na planiranje idućeg dana koje je dosta potrajalo jer smo htjeli proći sve detalje i moguće probleme koje bi nas mogli spriječiti u planiranom gledanju Tour de France-a.

Dan 5: Tour de France stage 18

Planiranje i realizacija gledanja etape Tour-a je dosta zahtjevno, ali mi smo uspjeli.

Etapa 18 bila je brdska i jedan od uspona koji se taj dan vozio bio je Col de la Madeleine, naša ciljana lokacija. Majda, Jojo, Robi i Fran krenuli su nešto ranije kako bi uspjeli zauzeti dobro i sigurno mjesto, a Marijo, Ana, Darko i ja nekih sat vremena poslije da možemo spremiti još neke stvari za ponijeti i napraviti transparente za navijanje.

Dok smo se približavali već se osjetila atmosfera u zraku. Kada dođeš iz zemlje u kojoj je biciklizam žnj sport, ne možeš zamisliti da toliko ljudi prati i voli ovaj sport. Na cesti i uz nju puno poruka podrške i odličnih transparenata, a još više ljudi svih dobnih skupina, svi se zabavljaju na svoj način.

Nakon što smo se sastali sa ostatkom ekipe i zauzeli poziciju karavana je lagano krenula dolaziti pa smo se malo zabavili pokušavajući uhvatiti što više “suvenira”. Nedugo nakon čujemo, a i vidimo helikopter što znači samo jedno, peloton je jako blizu. Euforija je sve snažnija i ponese te, od najmlađeg do najstarijeg svi navijaju i vesele se. Odlučila sam uživati u jedinstvenom trenutku pa sam na mobitelu upalila video čisto da probam nešto uhvatiti, ali ono što su zabilježile oči je neprocjenjivo.

Sve ono što sa uzbuđenjem pratim preko TV-a prolazi ispred mene, svi oni biciklisti kojima se divim i za koje navijam. Ne znam kojim riječima opisati trenutak u kojem Pogi (shvatili smo već do sada da sam veliki fan) i sva ostala velika imena biciklizma, prolaze na samo par centimetara ispred, osim da sam skoro pustila suzu od sreće.

Obzirom da je u pitanju uspon uspjeli smo uživati malo duže dok je prošao cijeli peloton. Nakon prolaska, spustili smo se u obližnje mjesto jer je organizirano gledanje ostatka etape na velikom platnu. Još jedan zanimljiv osjećaj gledati etapu sa toliko ljudi na jednom mjestu. Po završetku vraćamo se u smještaj i presretni razmjenjujemo doživljaje ovog dana.

Također slažemo plan i za idući i idemo odmarati.

Dan 6: Tour de France stage 19

Današnju etapu odlučili smo ispratiti na startu.

Albertville nam je bio na otprilike sat vremena od smještaja pa smo se u jutarnjim satima zaputili prema tamo. Ovdje nas je dočekala još veća gužva jer su svi ljudi na jednom mjestu, a dan prije su bili nekako raspoređeni svuda po usponu pa se nije činilo tako.

Opet smo se rasporedili na dvije lokacije jer je sa malom bebom bilo nezgodno provlačiti se u masi ljudi. Dio nas koji smo bili na lokaciji gdje su se predstavljale ekipe uspjeli smo izbliza vidjeti bicikliste, ekipe i pripremu za start, te smo ih tamo i ispratili. Jojo je na drugoj lokaciji ulovio dosta njih za fotku i sve to sa osmijehom 😊. I start me jednako oduševio kao i dan prije, ali možda je mrvicu bolji osjećaj gledati borbu na brdima.

Nakon što smo se vratili u smještaj opet smo zbrajali dojmove i družili se dok nije došlo vrijeme za odmaranje. 

Dan 7: La Toussuire ➡️ Maurienne ➡️ La Toussuire

Ovaj dan osvanuo je dosta tmuran i hladan pa smo razmišljali što voziti a da iskoristimo i zadnji dan u Alpama. Marijo i ja smo se odlučili na kraću turu do najbližeg mjesta i nazad, smrznula sam se.

Od smještaja spust do grada dug 20km po odvratno hladnom vjetru i oblačnom i tmurnom vremenu. Toliko mi je bilo hladno da su se na usponu noge zagrijale i proradile tek nakon 5km uspona 🙃. Darko i Fran otišli su odraditi krug od prvog dana samo u suprotnom smjeru. Ova tura uključuje Col de la Croix de Fer i Col du Glandon. Imali su cca 90km i 2600mnv.

Fran je htio nadoknaditi par propuštenih dana jer nije mogao krenuti sa nama. Po onom što su rekli kada su se vratili rekla bi da su se i oni solidno smrznuli. Darko je nadodao da je zanimljivo kako u samo par dana razlike ima dva različita dojma o ovim vrhovima, prvi put je sve bilo puno ljudi i motorista, a drugi pustinja. Izgleda da je peloton odvukao sve za sobom, uključujući i sunce 😁.

Ostatak dana iskoristili smo za još malo druženja i spremanje stvari jer ujutro krećemo doma.

Bez obzira na par komplikacija i promjena plana prije polaska, Goran nažalost nije mogao ići, Fran se razbolio pa je stigao par dana kasnije i neočekivani tunel, sve je na kraju dobro prošlo.

Dok je dio ekipe obilazio vrhove i uspone biciklima, Ana, Majda i Jojo su svaki dan bili aktivni na hike-u i Alpe doživjeli na malo drugačiji način.

Ovo putovanje će mi ostati u prelijepom sjećanju i jedva čekam iduće sa istom postavom 🤞.

Negdje kod sebe u glavi imam wishlistu mjesta koje želim posjetiti, posebno otkad se bavim biciklizmom, a među njima je i putovanje u Kranjsku Goru i obilazak lokacija koje ću detaljnije proći u nastavku ovog teksta. Putovanje je ispalo brzinski i ne baš previše unaprijed isplanirano ali sve u svemu jako dobro.

Dan 1:  Kranjska Gora – Vršič – Mangart – Tarvisio – Kranjska Gora

Već kod približavanja Kranjskoj Gori vidim da će izlet biti po mojoj mjeri, priroda, šuma, planine, rijeka, jezero…na svom sam terenu 😀. Za prvi dan planiran je Vršič i Mangart u jednom danu što je dosta izazovno i teško barem iz moje perspektive.

Iz Kranjske Gore Garmin pokazuje uspon Vršić sa dužinom od oko 10 km i 800 mnv što se na prvu ne čini puno. Uspon je tekao poprilično lagodno, noge su dobre, također i glava. Sveukupno nije prestrmo iako ima par dijelova gdje je Garmin prepoznao nagib 20%. Serpentine, njih 24 u ovom smjeru, su popločane i jako neugodne jer su uglavnom rasute i uništene od prometa pa taj dio malo kvari dojam uspona. Uz to količina kampera, automobila i motora koji rade zastoje i cirkus posebno na serpentinama. Ista stvar je i na spustu, velika gužva i ne možeš uživati nego strepiš kako će ekipa proći pored tebe.

Ne znam postoji li neki period u godini kada promet nije ovako gust jer smatram da bi doživljaj bio dosta ljepši. Na vrhu stado ovaca pravi dodatni zastoj, ali njima je sve oprošteno 😀Tu pravim par fotki i nastavljam dalje. Dobra stvar je što na ovom vrhu postoji život pa se može uzeti nešto za okrepu i suvenir (dodatni plus je mogućnost plaćanja karticom).

Nakon spusta u Trentu cesta vodi dalje uz korita Soče, opet prelijep prizor koji kvare motoristi i kamperi čiji broj samo raste. Da ne bude sve tako crno ima i dosta biciklista. Dolaskom u mjesto Log pod Mangartom Garmin se oglašava i kaže da slijedi uspon od oko 25 km i 2000 mnv, što me malo psihički pokoleba jer vidim da je dosta strmo i dugo, a vani je dosta vruće. Dio po dio savladavam pokušavajući ne razmišljati što me čeka u nastavku. Na nekih 14 km i 1500 mnv imala sam užasnu krizu i napad vrućine i razmišljam o odustajanju od uspona i povratku prema Kranjskoj Gori. Nigdje nema ni mrvice hlada, prži iz neba i zemlje. Stajem i umirem i kažem sebi da će se ovo možda odvoziti nekom drugom prilikom, danas ipak ne.

Pri dolasku na odvajanje za Mangart na dio ceste zatvorene za promet stajem i još malo pokušavam sabrati misli i glavu za bilo kakvo pokretanje naprijed a kamoli dalji uspon. Glava hoće dalje ali tijelo baš i ne 🙃. Ni sama ne znam kako, ali odlučim se pokrenuti i probati dalje sa usponom jer vidim da napokon kreće dio kroz šumu i hlad. Okret po okret i nekako ide, kako se smanjuje broj preostalih kilometara uspona u glavi je lakše ali tijelo sve više iscrpljeno. Dodatnu paniku mi rade mračni tuneli, puni odrona, hladni, voda mi kaplje po glavi i samo želim što prije van. Pred zadnjim tunelom toliko stijena da se mislim sići s bicikla i prehodati taj dio, srećom postoji uski kolotrag kojim se nekako može provući. Zadnja 2km malo manje strma od ostatka ali ovom mrtvacu to ne znači puno, samo čekam kraj.

Napokon dolazim do vrha, ogroman osjećaj strahopoštovanja prema prirodi, uživanje u pogledu, miru i tišini. S druge strane panika jer sam ostala na gutljaju vode a na vrhu je pustinja. Opalim par fotki i lagano “palim” kočnice prema dnu jer drukčije ne može. Cesta puna prepreka, što bi moglo izazvati pad i bušenje pa je ipak bolje “zapaliti” kočnice (čitaj: inače se super vozim na spustu, u najmanju ruku kao Tom Pidcock). Ni sa jedne strane ceste ne postoji nikakva zaštita od upada u provaliju, ali ne razmišljam u tom smjeru jer se svakako lagano spuštam.

Dolazim na granicu sa Italijom i pokušavam iskomunicirati sa graničnim policajcem kako mogu do vode jer nemam više ništa, ja na engleskom on na svom engleskom (talijanskom). Nema pomoći pa nastavljam dalje do jezera Lago del Predil i napokon malo okrepe u kafiću i nastavak dalje.

Od Tarvisia do Kranjske Gore biciklistička staza, nema prometa, nema gužve samo biciklisti. Oduševilo me koliko Slovenci ulažu u takve stvari, gotovo sve rute na ovom području vode biciklističkim stazama. Ova ruta me jako iscrpila, dodatno zbog niza utrka i težih treninga u prethodnom periodu.

Za kraj zasluženo pivo i komiranje.

Dan 2: Kranjska Gora – Bled – Jesenice – Kranjska Gora

Noge su već crknute od dana prije pa ajmo ih ubiti do kraja. Ruta za danas vodi do jezera Bled, na Jesenice i natrag u Kranjsku Goru. Prvih 15ak kilometara vodi biciklističkom stazom i nakon toga u mjestu Mojstrana skretanje i uspon. Cesta je uska, posebno na prvom dijelu ali prometuju samo lokalci ili motoristi tako da nije bilo pretjerane gužve. Dosta biciklista u mom ali i suprotnom smjeru.

Gotovo cijelom rutom do Bleda je bio hlad i vožnja kroz šumu. Kad je ostalo još otprilike 5 km do Bleda vožnja je bila malo prometnijom cestom ali dobro je da ne traje predugo.

Na Bledu odvratna gužva i probijanje pa sam samo lupila brzinsku fotku i bježim dalje. Ostatak rute je bila uživancija, slabo prometne ceste i biciklistička staza, uz to dosta konja i kud ćeš bolje.

Povratak u Kranjsku Goru i usput do jezera Jasna na kavu i osvježenje. S jezera se pruža prelijep pogled na planinu, a voda je ledena i dosta čista. Sveukupno oko 85 km i 900 mnv. Ostatak dana hrana i odmor.

Dan 3: Kranjska Gora – Belopeška jezera – Planica – Kranjska Gora

Za zadnji dan lagana ruta i ritam.

Iz Kranjske Gore u Italiju do Belopeških jezera (Laghi di Fusine). Ulaz za automobile se naplaćuje ali za bicikle je besplatno. Do jezera cijelim putem vodi biciklistička staza. Bez obzira na malo oblačno vrijeme jezera su prekrasna.

Putem natrag kratko druženje sa magarcima i skretanje prema Planici, mjestu poznatom po skijaškim skokovima, no za bicikliste poznatije po nesreći Primoža Rogliča dok se još bavio ovim sportom. Nakon te ozljede krenuo se baviti biciklizmom.

U trenutku dolaska zatekla sam ekipu koja ima trening pa sam malo promatrala skijaške skokove (bez snijega 😁). Taj dan vjetar je cijelim putem baš jako puhao, ali dolaskom u Planicu nekim čudom nije se ni osjetio pa je, pretpostavljam, zato ovo mjesto bilo pogodno za izgradnju skakaonice.

Povratak u Kranjsku Goru i pakiranje za doma. Sveukupno ova ruta oko 30 km i 350mnv.

Ovaj kratki ali slatki izlet u Sloveniju ostat’ će mi u lijepom sjećanju i žao mi je što je trajalo kratko, no to je samo dodatni razlog da dođem opet. Okolo ima toliko dobrih ruta i uspona za voziti pa bi bila šteta ne ponoviti, a i one silne ŠBZ naljepnice koje sam nadobudno ponijela i zaboravila zalijepiti čekaju novi dolazak 😁

Marijana Marić

Plan puta

Kad sam prvi put na slici vidjela ove planine želja mi je bila posjetiti ih, posebno otkad vozim bicikl, jer mi se činilo kao predobro mjesto za trening i uživanje u nestvarnim pogledima i prirodi. To se sada i ostvarilo i mogu samo reći da je ono što sam vidjela na slikama još barem 50 puta ljepše uživo. Nisam se mogla prestati diviti ogromnim stjenovitim vrhovima, liticama, zelenilu, jezerima, životinjama i prekrasnim šumama.

Još prošle godine sa dijelom ŠBZ ekipe sam krenula pričati o ovoj temi i već na prvu je reakcija bila jako dobra i bilo je zainteresiranih. Na početku ove godine shvatila sam da ako želim da se moj plan ostvari, moram se aktivno angažirati oko istraživanja puta, smještaja, biciklističkih ruta i svega ostalog što će biti korisno prije odlaska. Prvi zadatak je bio skupiti ekipu. Nakon poziva i dogovora uz moju malenkost 🙃 konačni sastav su: Goran, Darko, Fran, Marijo, Majda i Robi 😎

Nakon toga nekih tjedan dana sam aktivno pretraživala moguće opcije smještaja i moram priznati da je bilo izazovno pronaći nešto da izgleda pristojno ali i po našim financijskim mogućnostima. Ponudila sam ekipi njih 5-6 za koje sam smatrala da bi bile ok i jednoglasno je odlučen smještaj u kojem smo boravili i rezervirali smo ga već u 3.mjesecu ove godine (ako nekoga zanimaju detalji može pitati). S tim je najgori dio posla obavljen. Kako se putovanje približavalo dogovarali smo druge detalje koje sam već navela iznad i svaki dan sam sa nestrpljenjem čekala polazak. U međuvremenu Goran, Marijo, Majda i Robi su

uspjeli uloviti priliku za start na utrci “Maratona dles Dolomites”, tako da je konačni plan za putovanje od 6.7.-14.7. Iz Zagreba do Dolomita je nešto manje od 6 sati lagane vožnje, ovisno u kom dijelu Dolomita ste smješteni. Mi smo bili u mjestu Vigo di Fassa. U nastavku ću u kraćim crtama i uz par slika probati dočarati doživljaj za svaki dan boravka 😊

Dan 1

Polazak i put

Ekipa iz Zagreba je krenula oko 6h ujutro, a ostatak iz Graza nešto ranije. Putem bez veće gužve i uz super vrijeme. Stajemo u Belluno zbog kupovine namirnica i nastavljamo dalje prema smještaju.

Prvi dojam

Dok smo se približavali odredištu usput srećemo dosta biciklista i auta koji prevoze bicikle, kreću se nazirati planinski vrhovi pa dojam dodatno raste bez obzira na malo tmurno vrijeme. U jednom trenutku ispred nas timsko vozilo ekipe “Soudal Quick-Step” i dvojica biciklista od kojih sam odmah prepoznala Juliana Alaphilippea.
Dolazak u smještaj

Dolazak u smještaj

Ispred su nas dočekali Majda i Robi jer su stigli nešto prije nas, raspremamo stvari i krećemo sa testiranjem kuhinje 😁 Goran i Marijo su išli skupiti startne brojeve za Maratonu, a ostatak ekipe na slici je odradio vožnju. Majda i ja smo napravile cca 35km i 600m elevacije, a dečki cca 70km i 1700m elevacije.

Priprema za idući dan

Nakon što smo se svi skupili za večerom dogovorili smo detalje za idući dan, dio ide na Maratonu, a dio na vožnju. Kratko druženje i odlazak na spavanje.

Dan 2

Ekipa je dogovorila polazak na start oko 4h ujutro. Dok su se spremali čula sam ih i probudila se, kroz prozor vidjela da pljušti kiša i da bi dan mogao biti loš 😌 Kad smo Darko, Fran i ja doručkovali i spremali se za vožnju nismo gajili neke velike nade da ćemo daleko stići jer su sve prognoze bile protiv nas. Uspjeli smo odmaknuti 2km od kuće kada je pljusnula kiša, okrenuli smo se odmah natrag jer u Dolomitima nije baš ugodna “ljetna kiša”, u minuti smo bili potpuno mokri i promrzli. Nakon sušenja odlučili smo dan iskoristiti pametno pa smo se Darko i ja bacili na kuhanje većih zaliha hrane da smo mirni taj i idući dan. U međuvremenu smo se čuli sa ekipom koja je otišla na utrku i kako smo i očekivali i oni su bili mokri i promrzli pa su se nakon takvih uvjeta i Goranovog bušenja gume odlučili odvoziti “malu” stazu od 55km i 1780m elevacije te zaputiti doma. Dočekali smo ih sa večerom, razmijenili dojmove, odgledali etapu TDF-a i krenuli slagati planove za idući dan. Obzirom da su svi od ranog jutra na nogama krenuli smo ranije na spavanje da sutrašnji dan iskoristimo maksimalno.

Dan 3

Danas je dan za Sellaronda rutu u smjeru suprotno od kazaljke na satu. Vigo di Fassa- Canazei-Arabba-Corvara-Val Gardena-Canazei-Vigo di Fassa (cca 90km i 2500m elevacije). Vrijeme nešto bolje nego jučer, ali sunce još nije krenulo grijati kako treba, srećom u brdu smo se brzo zagrijali pa je bilo ok. Dečki su naravno brže odrađivali uspone pa su me na svakom vrhu čekali. Generalno voziš se ili uzbrdo ili nizbrdo, ravnice nema 😁 Passovi koje smo savladali danas: Passo Pordoi, Passo Sella, Passo Campolongo, Passo Gardena.

U Corvari smo stali na kavu i štrudlu pa se stol pored nas smjestio biciklist iz tima “Alpecin-Deceuninck”, Hermans Quinten. Osim toga smo na polasku opet sreli Juliana Alaphilippea i ovaj put dobili i pozdrav. Za kraj dana gledanje TDF-a, večera, druženje i odmor.

Dan 4

Start je bio oko 10h ujutro nakon doručka. Ruta za 4. dan imala je cca 95km i 2500m elevacije. Darko i Fran su se odlučili malo produžiti ovu rutu pa su vozili nešto više. Vrijeme iz snova, toplo i sunčano. Prvi passo za ovaj dan bio je Passo Fedaia iz smjera Canazeia, dug ali lijep uspon. Dok sam se vozila prema vrhu promatrala sam oko sebe i pogled je oduzimao dah, ogromni stjenoviti vrhovi, voda koja se slijeva niz njih nakon topljenja još uvijek postojanog snijega i zelenilo. Ono što mi se nije svidjelo su tuneli, posebno zadnji pred kraj uspona. Mračno, buka koju stvaraju auti i motori te ventilacija izazivaju paniku i samo želiš čim prije van. Sve to se zaboravi kad te nakon tunela dočeka pogled na planine i jezero Fedaia.

Spust je bio dosta izazovan jer je bilo auta i jako je strmo. Nakon spusta idemo dalje u smjeru Arabbe. Na ovom dijelu Marijo je bušio gumu pa sam mu stala pomoći, a Robi, Majda i Goran su nas pričekali. Nakon što smo se skupili penjemo Passo Pordoi no sada iz smjera Arabbe koji je bio jednako lijep kao i iz Canazeia. Uspon dug oko 13km ali prilično “pitom”. Spust u Canazei i povratak doma.

Dan 5

Vrijeme nas je dobro služilo i 5. dan. Prije polaska dogovorili smo da Darko, Fran i Robi idu nešto dužu rutu nego Marijo, Goran, Majda i ja pa su oni krenuli malo ranije od nas. Goran vidno bolestan i pod temepraturom ali ipak je krenuo sa nama. Spuštamo se prema Moeni i Teseru gdje nas dočeka dosta dug tunel koji je bio odvaratan, ali srećom živi i u komadu smo ga prešli. Iz Tesera kreće uspon na Passo Lavaze. U početku se čini ok iako ima dijelove gdje je kratko dosta strmo i one gdje postane ravnije, čak u jednom trenutku blago nizbrdo što me zabrine kada sam na Garminu vidjela ostatak uspona, nekih 4km. Opet mi je sve nekako sjelo dobro do trenutka kada vidim znak sa slike, uspon od 18%, ponadam se da je kratko iako Garmin kaže da će potrajati…i bilo je tako. Kad pomisliš da si se riješio jednog zida, koji nikako da padne između nagiba od 11%-18%, iza krivine dolazi sljedeći. Odlučila sam se boriti do kuda ide pa dalje “na noge” jer sam mislila da to definitivno ne mogu savladati na biciklu. Zanemarila sam sve brojeve i uređaje i okretala pedale. Ne znam kako sam se motivirala i pronašla snagu odraditi ovo do kraja jer mi je bilo baš jako teško. Na vrhu mi je trebalo dosta dugo da dođem sebi i oporavim se za sljedeći uspon, Passo Carezza. Ovaj je bio dug, ali blaži od prethodnog pa se lakše i savladao. Pogled na jezero i okolne vrhove se ne može dočarati slikama, nestvarno je i za moj ukus najljepši pogled na ovom putovanju. Spust do doma, večera i odmor. Odrađeno cca 70km i 1800m elevacije.

Dan 6

Odlučili smo da bi trebali malo i predahnuti obzirom da je dobar dio ekipe zahvatila prehlada pa je ovaj dan bio za aktivni odmor i lagani hike. Toliko atrakcija oko nas, ali odluka je pala na Lago di Carezza jer se najmanje trebalo voziti do tamo. Po ulasku na jezero prema putokazu smo odlučili koju stazu idemo. Malo šetnje, zabave i promatranja prirode. Nažalost kupanje u jezeru nije dozvoljeno iako nam je svima to palo na pamet.

Putem je bilo fotografiranja, istraživanja, a pojelo se i par šumskih jagoda. Dobrim dijelom staza je lijepa i ugodna sa lagani hike, no na jednom dijelu voda je odnijela dio staze pa je bilo izazovno. Oni hrabriji usudili su se preći, a oni malo manje (čitaj ja 🙃 ) su tražili alternativnu stazu. Pred sam kraj nas je dočekao most ispod koje se nalazi dosta duboka provalija i potok. Izgledalo je jako lijepo sa dozom straha (kod nekih opet 😁 ). Na kraju smo stali u suvenirnicu, uzeli ponešto za uspomenu i zaputili se doma. Skupna priprema večere i druženje prije spavanja kao i obično nakon svakog dana. Ovaj put kao neugodno iznenađenje loša prognoza za naredni dan pa smo dogovor ostavili za jutro kad vidimo vrijeme.

Dan 7

Kao što su prognoze i najavile budimo se uz oblake koji na prvu nisu izgledali surovo pa smo razmišljali kuda bi išli na vožnju. U međuvremenu je krenuo jak vjetar pa smo izašli van vidjeti kako se odvija situacija, za vožnju loše, ali bilo je zanimljivo promatrati nevrijeme koje dolazi. Oblaci su se kretali brzinom kakvu do sada nisam vidjela, valjda jer smo bili na dosta velikoj nadmorskoj visini. U trenutku kad su počele padati prve kapi kiše i sijevati munje pobjegli smo unutra. Trebalo je svega 2-3 minute da se sve zacrni i krene jaka kiša uz tuču i olujni vjetar. Promatrali smo kroz prozor razvoj situacije i bicikliste koje je nažalost uhvatilo dok su bili vani ali srećom našli su sklonište. Shvatili smo da je od siline voda ušla kroz ulazna vrata pa je bilo zabave sa kupljenjem vode. Nakon nekoliko sati kiše počelo je probijati sunce pa smo se spremili na kratku vožnju jer nije ostalo još puno vremena prije mraka. Bilo je lijepo ali i dosta svježe i mokro po cesti jer se nije sve uspjelo osušiti. Pred kraj dana napravili smo plan vožnje za idući. Bilo mi je žao jer se putovanje lagano bliži kraju.

Dan 8

Zadnji aktivni dan u Dolomitima jer sutradan samo pakujemo stvari i putujemo nazad doma. Darko i Robi su išli bez neke veće pauze odraditi rutu dok smo mi ostali stali na kavu i kolač. Odradilo se cca 100km i 2500m elevacije.

Preko Passo Carezze, Passo Nigra do Ortiseia, zatim u Val Gardenu na Passo Sella te u Canazei i doma. Posebno zanimljiva je bila činjenica da su tuda prošli Pogi i društvo na jednoj od etapa Giro d’Italia. Ruta je bila prelijepa, puno toga za vidjeti. Jedino loše tijekom ove vožnje je dio prije dolaska u Ortisei koji je dosta prometan, pa je bilo rizičnih pretjecanja i zaobilaženja gdje za to nema mjesta 🙃 . Na ovoj ruti sam odvozila svoj najduži uspon do sada dug 20km. Ono što mi je dodatno bilozanimljivo je da su nam kavu u Ortiseiu i na Passo Sella poslužili “naši ljudi”, ima nas svuda.

Marijo se putem osjećao dosta lošije jer je i njega zahvatila prehlada kao i kod ostatka ekipe ali ipak smo bez pretjeranog upiranja uspjeli odraditi rutu. Na putu od Canazeia do smještaja pratio nas je dosta jak vjetar. Po dolasku u smještaj odradili smo “posljednju večeru”, odgledali uzbudljivu etapu TDF-a, podružili se i spremili dio stvari da što manje moramo ujutro.

Dan 9

Nažalost, zadnji dan u ovoj ljepoti od prirode i povratak u Zagreb na +40. Ono što će mi najviše nedostajati je pogled na planinu i šumu čim otvorim oči, ugodne temperature tijekom dana i pokrivanje debelim jorganom/poplunom dok spavam. Naravno osim toga, predobro društvo, kuhanje za vojsku, istraživanje prirode i biciklističkih ruta, uzbudljivo praćenje TDF-a, pomjeranje vlastitih granica i mnoge druge stvari koje će ostati urezane u lijepom sjećanju. Zahvalna što je sve prošlo super i bez ikakvih problema, zanemarit’ ćemo 2 bušenja i prehladu 😁 Za kraj još par fotografija 😊