Izvješće o utrci
Na utrku dolazim s Rudijem dosta rano jer on starta nekoliko sati prije mene, a kako nisam imao ništa pametno za raditi doma radije sam htio prisustvovati tamo i navijat za članove kluba. Sa sobom nosim prijenosni frižider i pakiranje izotonika koje konstantno pijem do početka utrke. I naravno, sendviče sa šunkom i hrenom koji nisu bili najmudriji izbor. Isto kao i hot dog i palačinka s nutellom, ali čovjek uči cijeli život.
Jedno lijepo iznenađenje prije utrke mi je pripremio Darko – dopeljao mi je jednodijelni ŠBZ dres koji ima najudobniju pelenu ikad. Konačno dolazi start, pripremam bidone s ledom, gutam 2 kapsule soli i stavljam još 2 u džep skupa sa 2 gela, 2 kofeinska gela, 4 slane čokoladice i 3 gumenih energetskih želea. Na startu gledam Frana Miholjevića kao Boga i pitam se što ja tu radim uopće.
Ovo mi je tek treća utrka i nemam apsolutno nikakva iskustva. Start utrke je bio jak. Toliko jak da sam zapravo skoro i odustao na samome startu. Lovro Petrlić iz BK Dinamo je krenuo na nož 50km/h iz nule i to po blagoj uzbrdici. Na svu sreću nije dugo potrajalo i odmah se smirila brzina.
Kasnije saznajem da je Lovro ispao odma prvi krug. Napravio je veću grešku od mene i moje prehrane. Nakon toga slijede nizovi napada od Frana i Nicolasa koje je gotovo nemoguće popratiti. Grupa se raspada i naprijed ostaju Fran, Nicolas i klupski kolega Robert Horvat. Iza smo se formirali Johny, Roko i ja.
Dobro smo surađivali, ali mene je u jednom trenu uhvatila jaka bol u jetri koja je trajala više od pola kruga i nisam mogao davati smjene. Već me počela hvatati panika da neću ni završiti utrku. Pokušavam dečkima objasnit da jednostavno ne mogu i nisu se ljutili na svu sreću. Bolovi su popustili nestali skroz.
U jednom trenu nas se skupilo više u grupi i vidi vraga – ispred nas je prva grupa. Nisu htjeli surađivati i mi smo ih uhvatili. U grupi nas se nalazi 9 i vozili smo se više – manje lagano. Sve dok nije došao prvi hupser i tada kreću napadi. I tako iz kruga u krug.
Kasnije te napade spajam svojim tempom postepeno i mislim da sam tu najviše energije uštedio jer nakon svakog napada grupa je stala i nije imalo smisla davati svoj maximum. Imao sam i trenutke svježine gdje sam pokušao napast i vidjet i dal će me kojim čudom pustiti, ali uvijek su me brzo zatvorili. Na kraju dva ili tri kruga sam otišao naprijed malo vuć grupu čisto da se pokažem ispred Frana. Bilo je jače od mene.
Već negdje na petom krugu me hvata takav grč u listu da nisam mogao vjerovat koliko mi se deformira list, ali nisam osjetio skoro nikakvu bol. I tako su se grčevi pojačavali iz kruga u krug. Prvo jedan list, pa drugi list, pa stražnji dio jedne noge pa onda i druga noga. Pokušavam se lupati po nogama i stiskati čvorove da krv bolje procirkulira i uspijeva mi.
U jednom trenu mi je bilo toliko teško da sam se valjda prvi put ikad zapitao zašto uopće vozim bicikl i da bi ga mogao prodat, a prošao sam svakakve napore na njemu bez da mi je ikad to palo na pamet. Robert je otpao negdje na petom ili šestom krugu, ostavio je sve dan prije na kronometru gdje je uzeo titulu državnog prvaka. Krug kasnije i Fran Bošnjak odustaje. Čovjek koji dominira u MTB-u generalno – kaže više nikad cesta. Ostaje nas sedam.
Na zadnjem krugu su me uhvatili grčevi ispod prepona u isto vrijeme i to je bilo tako jako da sam na trenutak pustio grupu i počeo se udarati po nogama što jače mogu jer sam htio završiti s njima do kraja. Grčevi prestaju i dolazimo svi zajedno pred kraj utrke – na sprint. Dolazimo na predzadnju ravnicu gdje su natjecatelji hvatali čim bolju poziciju za sprint. Dižem se na noge i dajem apsolutno svoj maximum, ali to nije bilo ni blizu i gubim kotač.
U cilj ulazim presretan – dižem ruke u zrak kao da sam pobijedio. Bio sam presretan što sam završio utrku s najboljim biciklistima u Hrvatskoj. Završio sam na 7. mjestu i ujedno sam posljednji koji je završio utrku jer su svi prije mene odustali. Dan koji ću svakako pamtit cijeli život i moći se pohvaliti.
