Izvješće o utrci
Jedna ideja, puno ljudi, jedan zajednički cilj – dati mladima još jednu priliku za utrku, druženje i razvoj kroz biciklizam.
Sad, nekoliko dana nakon što je sve gotovo, možemo se vratiti na početak i predati ovaj simbolični opisni izvještaj.
Sve je zapravo počelo krajem veljače, nakon završetka Prvenstva Zagreba u ciklokrosu u Lugu Samoborskom. Već smo tada znali da želimo organizirati kriterij za Prvenstvo Zagreba, a CX Lug Samoborski bio nam je dobra lekcija kako trebamo pronaći kvalitetno i povoljno mjerenje vremena.
Kontaktirali smo Ivu Rilovića iz Chrono.hr te odabrali datum 12. rujna koji se nije poklapao s domaćim i slovenskim kalendarom cestovnih utrka. Ujedno je to bio datum za koji smo i mi bili sigurni da nas neće zahvatiti neke druge utrke.
Kod same organizacije to je bio najlakši dio – imali smo datum i mjerenje vremena. Zatim je krenulo traženje lokacije. I taj dio je potrajao u nedogled.
Budući da smo cijelu organizaciju od početka imali zamišljenu kao zajedničku akciju i uz snagu Zagrebačkog biciklističkog saveza, tražili smo i kopali sve kanale kako bismo pronašli odgovarajuću stazu.
Jedna od genijalnih opcija bila bi unutar Zagrebačkog velesajma, međutim tamo su tražili izuzetno visoke naknade za održavanje. Toliko velike da bi nam praktički udvostručile troškove.
Igrom slučaja sjetili smo se West Gate kriterija koji su godinama ranije organizirali Nino Potočki i BK Perfa.
Kako je vrijeme prolazilo, došla je i sezona godišnjih odmora, gdje je još jednom sve stalo. U međuvremenu je došlo i do otkazivanja Nacionalnog prvenstva Hrvatske u kriteriju, na što odmah nismo mogli reagirati.
Nakon svih peripetija, otprilike mjesec dana prije utrke odluka je pala – idemo s West Gate lokacijom.
Sreća za nas bila je što potrebne dozvole i odobrenja nisu bili u nadležnosti Grada Zagreba, već Zaprešića, gdje je sve prošlo izuzetno glatko.
Jedini izazov bili su kamioni koji su se parkirali na dijelu staze. Njih je trebalo obavijestiti i maknuti.
Od kriterija do Otvorenog prvenstva Hrvatske
Čim smo donijeli odluku o lokaciji, poslali smo upit Hrvatskom biciklističkom savezu možemo li naš kriterij spojiti i kao utrku Prvenstva Hrvatske. Jedini naš uvjet, odnosno više kao molba, bio je da prvenstvo bude otvorenog tipa jer smo željeli na utrci imati i goste, prijatelje iz susjednih država.
Uz razumijevanje svih uključenih, ta je molba prošla i tako smo mogli krenuti u organizaciju utrke koja je sada već dobila poduže ime i svoju punu formu:
Otvoreno kriterijsko prvenstvo Hrvatske i Prvenstvo grada Zagreba.
Sve se slagalo korak po korak.
Posebno je potrebno pohvaliti ulogu Gradimira Piceka, koji je možda još više od mene vjerovao da će sve biti moguće izvesti. Doslovno je odradio veliki dio administracije koja je uključivala ishođenje dozvola, pripremu propozicija i svega ostalog što je trebalo napisati i pripremiti.
Naravno, tu je i Nino Potočki koji nam je nesebično pružio plan organizacije prema kojem su oni ranije radili. I to nam je dodatno olakšalo cijeli proces. Čim je prva verzija propozicija bila gotova, krenulo se u pozivanje klubova. Zatim smo čekali odobrenje glavnog suca kojeg nam je zbog prvenstva dodijelio Hrvatski biciklistički savez. Bio je to Bernard Gajbud.
Vrlo lako i efikasno pronašli smo zajednički jezik, dogovorili dodatne suce te složili finalne propozicije u skladu sa zadanim normama i propisima.
U samo dva tjedna – 132 prijavljena natjecatelja
Kako je sve ovo bilo organizirano u svega dva tjedna do održavanja utrke, nije čudilo što dosta klubova izvan Hrvatske nije moglo doći jer su već imali svoje planove.
Unatoč tome, neki su uspjeli pronaći rupu u kalendaru pa smo tako imali goste iz Bosne i Hercegovine – Daj Krug Bihać, te iz Slovenije KK Novo Mesto, KK Perutnina Ptuj i KK Tropovci.
Kako nismo odmah gledali prijave jer smo se bavili ostalim detaljima organizacije, nismo ni bili svjesni koliko će brzo doći do izuzetno dobrog odaziva. Promjena termina napravila je svoje jer se 12. rujna održavalo i Nacionalno prvenstvo Hrvatske u XCC disciplini, i to blizu nas, u Dugom Selu. Kako smo mi svoj termin planirali prema cestovnom kalendaru i kako je utrka u početku bila zamišljena kao Otvoreno prvenstvo Zagreba, nismo previše obraćali pažnju na taj dio. Kad se sve zakompliciralo u posljednji tren, bilo nam je žao, ali spasa više nije bilo. Ponestaje vikenda s dobrim vremenskim uvjetima i – što je tu je. Moramo krenuti.
Mislili smo: ako nam se prijavi barem 40-ak natjecatelja, bit će super.
Svega pet dana prije utrke otvaramo dokument s online prijavama – kad ono, šok! Preko 80 prijavljenih.
Nije bilo cestovnog kluba iz Hrvatske koji se nije prijavio, a uz njih su stigli i gosti iz susjednih zemalja. To nam je svima dodatno izmamilo osmijeh na lice i dalo dodatni poticaj, ali istovremeno stvorilo i onaj slatki pritisak. Prvi put se upuštamo u ovako nešto i stvarno želimo, sa skromnim sredstvima, napraviti sve kako treba. Do zatvaranja prijava broj se popeo na čak 132 prijavljena natjecatelja.
Prava divota.
Ovim putem još jednom veliko hvala svima koji su došli i svojim sudjelovanjem podržali ovu priču.
Kad klub stane iza svoje utrke
Rok za organizaciju svega bio je kratak, ali trebalo je složiti i sve ostale dijelove. Izuzetno važna karika bila je pomoć na sam dan utrke – redari i volonteri. Zahvaljujući brojnosti i snazi kluba Škola biciklizma Zagreb, pronašlo se sasvim dovoljno spremnih ljudi koji su nesebično odlučili doći, dati ruke i pomoći da se jedna zamišljena ideja sprovede u djelo.
Sve redom bili su naši vjerni članovi:
Dunja Čolić Keinanen, Lucija Benediković, Ivana Šimunić, Đurđica Kvasina, Denis Muslić, Hasan Duraković, Ante Hrvoje Lončar, Natko Švarc, Silvio Lončarić i Moran Rajković, ujedno službeni fotografi utrke, Vesna i Damir Jurasović, Adica Vukić, Daniel Šepac, Davor Dukanović, Hrvoje Kral, Jelena Rovčanić, Gradimir Picek, Saša Lisec i Željko Šlogar.
Treneri na terenu s ekipom i dobrim dijelom u organizaciji Lucija Fileš, Matija Kvasina.
Odličan odaziv, brzi i kvalitetan dogovor doveli su do toga da je utrka bila maksimalno osigurana i da su naši redari i volonteri napravili sve što je bilo potrebno kako bi se mogućnosti za bilo kakve probleme sveli na minimum. Čestitke i veliko hvala svima na angažmanu i odlično odrađenom poslu.
Upravo je ovo jedna od stvari koja nas posebno veseli.Utrku nije napravio jedan čovjek. Napravili su je ljudi.
Zadnji dan – još uvijek ništa nije sigurno
Kako su prolazili dani, tako sam tjedan prije utrke otišao detaljno proći stazu. Nešto malo je uz rubove asfalt bio popucao, ali ništa strašno. Bila je svega jedna rupa koja nije bila na direktnoj putanji i mogla se izolirati. Jedina stvar koja je još ostala u zraku bili su kamioni.
Odmah mi je bilo jasno da su oni tamo samo parkirani i da će se, ako ih na vrijeme obavijestimo, moći maknuti. Nažalost, jedna prikolica je ostala, a njezinog kamiona nije bilo. Ništa. Idemo dalje. Nakon obilaska trebalo je pripremiti ostale detalje i još jednom kontaktirati policiju. Glavno je da je cesta dobra i da nema većih oštećenja ili masnoće. Nešto malo kamenčića i pijeska bilo je po zavojima, pa smo odlučili dan prije sve dodatno proći i očistiti.
Tako u petak, 11. rujna, Gradimir i ja dolazimo na mjesto. I vidi čuda – prikolica je još tamo. Sad je više ne možemo sami maknuti, pa zovemo policiju da nam pomogne locirati vlasnika.To je već bilo izvan naše domene i ostaje nam nadati se pomoći nadležnih. Taj dan smo si dali vremena. Pomeli smo zavoje, maknuli eventualne dijelove koji bi mogli probušiti gume, označili stazu i oštećenja na cesti kako nitko ne bi ušao u opasnost. Nakon toga trebalo se vratiti kući, odmoriti, još jednom provjeriti imamo li sve spremno za sutra i dati sve od sebe da smirimo tremu koja nas je već ozbiljno držala.
Sitnice koje na kraju postanu velike
Nekako se zadnji dan uvijek riješi najviše sitnih detalja.
Treba provjeriti sve od A do Ž i, kako god krenemo, nešto provjeravamo dvaput da se ne zaboravi.Bez obzira na to, dogodi se da zaboravimo da treba imati vezice spremne za čipove.
Samo sitnica.
Mogu se oni i izolir-trakom fiksirati, ali bolje je da su sigurni.
Spas je bio što West Gate radi subotom pa se i takve stvari mogu riješiti. Kako smo sve radili s limitiranim i skromnim proračunom te nismo imali previše vremena za traženje sponzora, ispostavilo se da smo ostali bez praktičnih nagrada.
Medalja je bilo – i to u tri seta.
Prvo za kriterij utrku.
Drugo za Prvenstvo Hrvatske.
Treće za Prvenstvo Zagreba.
Spas je u tome došao od strane Đurđice Kvasine, predsjednice kluba. Nije mogla pustiti da, kad već imamo toliko djece, ostavimo najmlađe bez nečega što će im ostati kao uspomena. Tako je brzo pronašla lijepe identične vrećice, napunila ih materijalima kluba koje svi mogu koristiti – čarapama i bidonima – te, naravno, slatkim zalogajima. Sve to trebalo je još spakirati i prema kategorijama označiti. I evo nam nagrada. Uspjelo se.
Sad je trebalo samo čekati početak utrke.
Subota, 12. rujna 2026. – krećemo!
8:00 h – okupljanje na lokaciji starta i cilja s redarima i sucima. Brzo se podijele zadaci, zatim kreće postavljanje vanjskog Race Officea. Suci za to vrijeme odrađuju svoje poslagivanje i organizaciju te polako kreću prijave. Ekipa dolazi na parking West Gatea, a prostor starta i cilja pokušavamo držati sigurnim i bez prometa. Samo biciklisti i vozila organizacije, odnosno sudaca.
Ono što nas je malo, odnosno puno, boljelo u oči bila je, naravno, prikolica koju policija nije uspjela pomaknuti uz pomoć vlasnika. Sreća je bila što nije bila parkirana blizu izlaska iz zavoja, već na ravnom pravcu, pa smo je jednostavno dobro osigurali i označili.
Stoji sad ona tamo, malo kvari cjelokupni kadar, ali što možemo – nije da ju možemo ručno pomaknuti. Napravili smo svojevrsni lijevak od izlaska iz zavoja kako bi je svi zaobilazili.
I dobro je sve prošlo.
Veliki kamen sa srca pao nam je kad se tijekom dana pojavio vlasnik i tražio dozvolu da uđe s kamionom i makne je. Srećom, to se dogodilo za vrijeme proglašenja najmlađih kategorija, kada se utrke nisu održavale. Lijepo ju je odvukao i ostavio nam prazan prostor za posljednje dvije utrke.
Prvi start – i dječji osmijeh koji sve govori
10:30 h. Točno u sekundu prema planu imali smo start prve utrke.
Po njenom završetku kratka pauza, zatim start sljedeće i tako sve do kraja, odnosno do kategorije Početnici U15, nakon čega smo napravili pauzu za proglašenja njihovih kategorija. Budući da je bilo više podjela i svega ostalog, malo nam je pobjeglo vrijeme, ali ne previše od predviđenog i i dalje smo bili unutar dobrog prolaza. Nije da smo bili ograničeni i da će nas netko otjerati, već smo jednostavno željeli biti dosljedni organizacijskom planu.
Kako je ovo više opisni tekst, malo ćemo zapostaviti rezultate i doživljaje kojih je itekako bilo.
Za prve utrke, recimo, nije bilo niti jednog pada ili bušenja gume. Jedna jako lijepa i dominantna pobjeda koja nas je posebno razveselila bila je u kategoriji Početnici U14, gdje Adrian Sudec iz BBK Šišmiš dolazi do uvjerljive solo pobjede. Tempirao je dobar napad nakon prvog sprinta za bodove, a zatim ostatak utrke odradio samostalno i pokupio sve bodove.
Osim njega, u prvom dijelu imali smo četiri utrke:
Do 11 godina M/Ž – 1. mjesto Lan Jančar, KK Novo Mesto
Do 13 godina M/Ž – 1. mjesto Mathias Živković, BK Rijeka
Do 14 godina M/Ž – 1. mjesto Adrian Sudec, BBK Šišmiš
Do 15 godina M – 1. mjesto Jernej Kos, KK Novo Mesto
Nakon toga proglašenje i kratka pauza od utrka – taman da nam se makne i prikolica koja je još uvijek malo bodla u oči.
Ali ono najvažnije bilo je na stazi. Tko je bio tamo mogao je vidjeti razlike od kategorije do kategorije, kako se mijenja brzina i način vožnje te koliko veselja svakom od te djece donosi prelazak ciljne crte u punom gasu i osvajanje vrijednog mjesta. Čak i onima kojima možda nije išlo, grupa je bila tu da ih dodatno motivira i pogura.
I upravo zbog toga ovakve utrke imaju smisla.
Mladi u prvom planu
Nastavak programa kreće prema planu s još dvije utrke.
Prva za kadete U17 i kadetkinje, gdje do uvjerljive pobjede dolazi Filip Noršić, dok postolje popunjavaju biciklisti iz Rijeke – Lan Marić na drugom i Lukas Miljković na trećem mjestu. Ovdje se moglo vidjeti i kako nepoznavanje pravila kriterija neke ostavlja u čudu – zašto nema bodova?
Razlog je jednostavan.
Ako prvi iz skupine uhvati zaostale za krug, oni s njim dobivaju bodove, ali u plasmanu imaju -1 krug.
Samo jedno od pravila kriterija koje možemo ovdje spomenuti. Voze se krugovi, a ovisno o dužini kruga određuju se sprintovi za bodove. U njima prva četiri dobivaju 5, 3, 2 i 1 bod. U posljednjem krugu bodovi se udvostručuju – dakle 10, 6, 4 i 2 boda. Pobjednik utrke je onaj koji skupi najviše bodova i krugova.
Vidi se iz ovoga da nam itekako nedostaje naš velodrom, na kojem smo redovno ponedjeljkom vježbali upravo ove elemente.
Velika završnica
Zadnja utrka ujedno je bila i najveća, s velikim razlikama, gdje za divno čudo nije došlo do protestiranja. Juniori U19, seniori U23 i Elite te sve kategorije veterana vozili su zajedno 20 krugova, sa sprintom svaki četvrti krug, odnosno ukupno pet sprintova.
Pobjedu odnosi Ian Peran, BK Posedarje, kao senior U23.
Drugo mjesto odlazi našem gostu iz Bosne i Hercegovine, Kadiji Taliću iz kluba Daj Krug Bihać, dok je iznenađenje za kraj bilo treće mjesto Tomislava Fućkara, veterana B iz BK Ivanić Grad.
Nakon toga uslijedilo je još podjela po kategorijama kojih ima na pretek, kao i medalja koje smo već spomenuli – za kriterij utrku, Prvenstvo Hrvatske i Prvenstvo Zagreba.
Kompletne rezultate možete pronaći na stranici:
Chrono.hr – Otvoreno prvenstvo grada Zagreba 2026.
Zaključak svega
Prvo je, naravno, čestitati i još jednom zahvaliti svima na dolasku i sudjelovanju.Za nas kao relativno mali klub ovo je bio pravi test. Prošle godine, kada smo bili gosti u Vrbovcu na Nacionalnom prvenstvu, bacila se buba u uho – mogli bismo i mi nešto organizirati. Budući da još nismo u kapacitetima za organizaciju cestovne utrke ili kronometra, kriterij je došao savršeno za provjeru.
I sada možemo reći – dokazali smo da možemo.
Dokazali smo i da je jedna od najvećih snaga kluba upravo u ljudima koje imamo. Od onih koji su odradili administraciju, onih koji su tražili lokaciju, dozvole i rješenja, preko sudaca, redara i volontera, do roditelja i svih onih koji su jednostavno došli pomoći.
Sve je to dio jedne utrke.
Sada nam preostaje popisati sve što je bilo dobro, ali i ono što nije bilo dobro. Zapisati čega je nedostajalo, što možemo poboljšati i dati sve od sebe da se sljedeće godine još bolje pripremimo. Jer upravo tako se raste.
Na mladima svijet ostaje
Volimo koristiti naš moto: „Na mladima svijet ostaje.“
I upravo zbog toga želimo sljedeće godine pokrenuti još jednu utrku.
Budući da spada u kategoriju manjih utrka, možemo mladima dati priliku da vide i osjete postolje.
Da osjete onu posebnu emociju koju svi poznajemo, bez obzira na godine – kada staneš na postolje, primiš zasluženu medalju i čuješ čestitke i aplauz navijača, roditelja i prijatelja.
Za nekoga će to možda biti samo jedna medalja. Za nekoga drugoga možda prvi veliki korak. Možda baš taj trenutak nekome probudi dodatnu želju za treningom, novim utrkama i još većim ciljevima. I zato želimo još više ovakvih prilika.
Više utrka.
Više djece.
Više klubova.
Više zajedničkih akcija.
I više prostora za razvoj hrvatskog biciklizma.
Zajedno smo jači
Zatvorili smo ovo poglavlje i možemo reći – uspješno. Prvi dojmovi sudionika bili su odlični, a nama ostaje puno stvari koje možemo prenijeti u neku novu organizaciju. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez dobre suradnje između Hrvatskog biciklističkog saveza i Zagrebačkog biciklističkog saveza.
Ova utrka pokazala je koliko se može napraviti kada klubovi i savezi rade zajedno, kada se iskustvo dijeli i kada svi imaju isti cilj. Zajedno smo jači. A upravo kroz ovakvu suradnju možemo tražiti nova rješenja, stvarati nove prilike i otvarati prostor za još više utrka i događaja koji će pomoći širenju i razvoju biciklizma u Hrvatskoj.
Ovo nije kraj.
Ovo je samo jedna mala stanica na putu.Vidimo se na sljedećoj utrci. 🚴♂️💨
Na mladima svijet ostaje.
