Kategorija: Trening

Gradskim biciklom do Sigeta, 14-icom do Savskog mosta, 17-icom do Prečkog i onda opet gradskim biciklom do Jankomira. Okupljanje s klubom i vožnja autom do drugog grada. Presvlačenje, odabir bicikla i podešavanje. Cijeli put treba ponoviti i na povratku. Doma sam tek oko pola 12 navečer. Sve skupa to je oko 5 sati posla samo da bi se par sati vozili u krug.

Zvuči ludo, ali ipak, svaka dva tjedna se sva slobodna mjesta uspiju popuniti i mi se kolektivno zaputimo u Olimpijski Centar Novo Mesto trenirati na pravom pravcatom velodromu. Nisam siguran mogu li to obrazložiti ljudima koji nisu u sportu. U stvari nisam siguran mogu li to obrazložiti sam sebi.

Radi se o sportskom objektu koji uključuje kružnu pistu popločanu savršenim, glatkim parketom. Zavoji koji su nagnuti pod kutem od 45 stupnjeva. Bicikli bez brzina i kočnica koji nikada nisu osjetili nečistoću otvorene ceste. Na ovom mjestu treniraju profesionalni klubovi i voze se profesionalne utrke i iako smo mi rekreativci i na neki način gosti, osjećamo povezanost s vozačima koji su prošli prije nas i koji će doći nakon nas, koji su na ovakvim mjestima iskovali svoja tijela u oružja spremna za bitku.

Ovdje nema automobila, kamenčića, lokve, blata, pukotina, slijepih zavoja, buke, smrada, pješaka, pasa, kiše, sunca niti snijega. Nema pogleda, uspona i spustova, slastičarnica na pola puta, nema novih mjesta za razgledati. Tu je samo čovjek, njegov (posuđeni) bicikl i želja za napretkom. I za to se isplati cijeli taj put.

Suradnja Ministarstva turizma i sporta te Sportskog saveza Grada Zagreba kroz program “Postani sportaš – Zabavi se sportom” otvorila je vrata stotinama učenika nižih razreda osnovnih škola kako bi se upoznali s raznim sportovima, razvijali motoričke sposobnosti i usvajali zdrave životne navike.

Škola biciklizma Zagreb s ponosom je bila dio ove inicijative te se tijekom godine aktivno uključila u organizirane aktivnosti, demonstracije i programe za djecu.

Prvi koraci – ulazak u škole i upoznavanje djece s biciklizmom

Zahvaljujući suradnji sa školama u sklopu programa „Postani sportap – zabavi se sportom“ Kontakt prema školama bio je lakši s dobrim odazivom. Naša prva postaja bila je Osnovna škola Ivana Mažuranića, gdje smo 28. svibnja 2025. sudjelovali u školskom Danu sporta. Kroz praktične pokazne vježbe, druženje i dinamične poligone djeca su mogla prvi put doživjeti biciklizam kao zabavnu, sigurnu i dostupnu sportsku aktivnost.

Tijekom Sportskih praznika nastavili smo obilaziti škole:

• 18. lipnja – OŠ Ivana Meštrovića
• 24. lipnja – OŠ Rudeš

Gdje god bismo došli, naišli smo na široke osmijehe, mnoštvo pitanja i veliku želju djece da sjednu na bicikl, okušaju se u vožnji i nauče nešto novo.

Korak dalje – predstavljanje biciklizma vrtićkoj djeci

Posebno nam je bilo zadovoljstvo posjetiti Dječji vrtić Vjeverica, prvi vrtić u Zagrebu s cjelovitim sportskim programom još od 1994. godine.
Predstaviti biciklizam najmlađima bio je izazov, ali i čast – njihova energija, znatiželja i oduševljenje pokazali su koliko djeca već u ranoj dobi pozitivno reagiraju na sport.

Završetak ciklusa – Osnovna škola Šestine

Krajem studenog posjetili smo i OŠ Šestine, čime smo zaokružili ovogodišnji ciklus radionica i demonstracija. Time je više od 300 djece tijekom godine dobilo priliku upoznati biciklizam iz prve ruke – kroz igru, druženje i praktične vježbe.

Ovaj broj posebno nas veseli jer je vidljivo da se nakon naših posjeta sve više djece uključuje u redovne programe i treninge Škole biciklizma Zagreb.

Proširešenje programa „Postani sportaš– zabavi se sportom“  Bike Up 

U sklopu programa  „Postani sportaš – zabavi se sportom“  proširili smo aktivnosti i  pokrenuli smo dodatni  program – Bike Up – koji vodi trener Davida Repić.Koji će nastaviti raditi i nakon što završi program od Ministarstva .

Program je osmišljen za djecu koja žele napraviti prve sigurnije korake u vožnji bicikla, savladati osnove tehnike i snalaženje na biciklu, a sve to u zaštićenom i prirodnom okruženju Park šume Maksimir.

Odaziv je odličan, a broj polaznika iz mjeseca u mjesec stabilno raste. Trenutno ih ima 32. 

Naši mladi natjecatelji – budućnost koja već piše rezultate

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni našu stariju natjecateljsku skupinu, uzrast od 11 do 16 godina, koja je tijekom cijele godine redovito trenirala i nastupala na domaćim i međunarodnim utrkama.
Osvojene su brojne medalje, ali još je vrjednije ono što vidimo iz dana u dan – povezanost, prijateljstvo i sportski duh.

Djeca, unatoč razlici u godinama, međusobno se podržavaju, pomažu i uče jedni od drugih. Zajednička putovanja na utrke, rješavanje tehničkih problema poput bušenja gume, ali i hrabro prevladavanje manjih padova – sve to dio je njihovog razvoja, sportskog identiteta i karaktera.

Najviše ih, naravno, zaboli kad strada – bicikl. Ali i to je dio procesa, dio sporta i dio ustrajnosti koju svakodnevno zajedno gradimo.

Što djeca dobivaju biciklizmom?

Bavljenje biciklizmom donosi djeci širok spektar razvojnih koristi, kako fizičkih tako i mentalnih, te značajno doprinosi njihovoj samostalnosti i socijalnom razvoju. Redovita vožnja bicikla jača kardiovaskularni sustav, razvija mišićnu snagu i izdržljivost, poboljšava koordinaciju, ravnotežu i motoričke sposobnosti. Istodobno, kontinuirana aktivacija više mišićnih skupina i stalna potreba za održavanjem ravnoteže potiču razvoj dubokih moždanih sinapsi, što dugoročno pozitivno utječe na kognitivne funkcije, koncentraciju i sposobnost rješavanja problema.

Biciklizam pruža i snažan mentalni poticaj: djeca razvijaju osjećaj samopouzdanja, upornosti i odgovornosti, a boravak na otvorenom pridonosi smanjenju stresa i povećanju općeg osjećaja zadovoljstva. Treninzi u skupini potiču suradnju, komunikaciju i socijalne vještine, dok zajednički sportski ciljevi grade osjećaj pripadnosti i timskog duha.

Jedna od ključnih prednosti biciklizma je i razvoj samostalnosti – djeca vrlo rano stječu mogućnost samostalnog kretanja i dolaska na treninge, što dodatno jača njihovu organiziranost i sigurnost u vlastite sposobnosti. Sveukupno, biciklizam predstavlja iznimno koristan i poticajan sport koji istovremeno razvija tijelo, um i karakter djeteta.

Kroz treninge djeca usvajaju važna sportska i životna pravila:

• poštivanje sportski pravila – Fair play
• pridržavanje “zelene zone” za otpad
• sigurnost u prometu i tijekom utrka
• red, odgovornost i sportski duh

Ono što nas posebno veseli – djeca rado dolaze na treninge. Otkazivanja su rijetka i najčešće opravdana školskim obavezama ili manjim bolestima. Biciklizam ih prirodno odvaja od ekrana i potiče na druženje, suradnju i boravak na svježem zraku.

Zaključak

Godina iza nas najbolji je dokaz da se trud, entuzijazam i kvaliteta prepoznaju.
U sklopu programa “Postani sportaš – Zabavi se sportom” omogućili smo stotinama djece da otkriju radost kretanja, prednosti biciklizma i ljepotu sportskog zajedništva.Naš klub nastavlja širiti program, ulagati u djecu i stvarati okruženje u kojem se svaki mali sportaš može osjećati sigurno, motivirano i podržano.
Jer – biciklizam nije samo sport. Biciklizam je način života, zajedništvo i put prema zdravijem i ljepšem djetinjstvu.

Nabava opreme sufinancirana sredstvima Ministarstva turizma i sporta i Sportskog saveza Grada Zagreba

Nacionalna prvenstva u cestovnom biciklizmu predstavljaju vrhunac domaće sezone i jedan su od najvažnijih događaja u kalendaru svakog biciklista. Održavaju se svake godine, najčešće u lipnju, neposredno prije najveće svjetske utrke – Tour de France. To je trenutak kada se na domaćim cestama odlučuje tko će nositi prestižnu majicu državnog prvaka sljedećih 12 mjeseci. Borba je to za titulu i majicu koja iz svakog natjecatelja izvlači maksimum – jer jednom kada je odjeneš, zna se tko si i moraš opravdati tu čast.

Kratka povijest i značaj

Nacionalna prvenstva u biciklizmu organiziraju se već desetljećima u gotovo svakoj biciklistički razvijenoj zemlji. U Hrvatskoj su se počela održavati još u prvoj polovici 20. stoljeća, s povremenim prekidima i reorganizacijama. Danas su dio kalendara Hrvatskog biciklističkog saveza (HBS) i važna su prilika za sve – od amatera do profesionalaca – da se dokažu na domaćem terenu.

Osim prestiža, naslov državnog prvaka donosi i praktične pogodnosti: pobjednik stječe pravo nošenja posebne majice s nacionalnim bojama (najčešće crveno-bijela šahovnica) na svim cestovnim utrkama u istoj disciplini do idućeg prvenstva. Ta majica nije samo simbol ponosa – ona vozača izdvaja iz pelotona i često privlači dodatnu pažnju sponzora i publike.

Discipline i kategorije

Nacionalna prvenstva najčešće obuhvaćaju:

• Cestovnu utrku
• Kronometar (individualni)

Utrke su podijeljene po kategorijama: Elite (profesionalci), U23 (do 23 godine), juniori, žene, kadeti, početnici i veterani. U svakoj se dodjeljuje titula i posebna majica.

Majica državnog prvaka

Majica državnog prvaka jedinstven je dio opreme. Dok vozač nosi dres svoje momčadi, dizajn se prilagođava tako da bude u skladu s nacionalnim bojama. Na primjer, kada hrvatski vozač osvoji naslov, njegov dres u cestovnim utrkama uključuje elemente crveno-bijelog uzorka šahovnice. Ako osvoji i kronometar, ima pravo na posebno dizajniranu verziju dresa za tu disciplinu.

Poznati hrvatski biciklisti koji su nosili majicu državnog prvaka uključuju Kristijana Đuraseka, Vinka Polončiča, Josipa Rumca, Radoslava Roginu, Vladimira Miholjevića i mnoge druge koji su ostavili trag u europskom i svjetskom biciklizmu.

Zašto je nacionalno prvenstvo važno?

• Vidljivost: Majica državnog prvaka prepoznatljiv je simbol koji se nosi na svim utrkama tijekom godine.
• Motivacija: Borba za naslov i majicu na jednoj od najvažnijih utrka sezone – borba za nacionalni ponos.
• Status: Naslov državnog prvaka često otvara vrata međunarodnim transferima i profesionalnim ugovorima.

Pobjednici Elite kategorija – cestovna utrka

Muškarci Elite (2000-2024)

2024 Viktor Potočki  
2023 Viktor Potočki  
2022 Carlo Jurišević  
2021 Viktor Potočki  
2020 Josip Rumac …

Žene Elite (2007-2024)

2024 Majda Horvat  
2023 Majda Horvat  
2022 Matea Deliu  
2021 Maja Perinović  
2020 Maja Perinović  … 

Pobjednici Elite kategorija – kronometar

Muškarci Elite (2000-2024)

2024 Nicolas Gojković  
2023 Fran Miholjević  
2022 Fran Miholjević  
2021 Toni Stojanov  
2020 Josip Rumac  …

Žene Elite (2007-2024)

2024 Majda Horvat  
2023 Mia Radotić  
2022 Mia Radotić  
2021 Mia Radotić  
2020 Mia Radotić  …

Najistaknutiji nositelji hrvatskog dresa (2000–2024)

• Martin Čotar – prvi pravi specijalist za kronometar.
• Radoslav Rogina – sinonim borbenosti i dugovječnosti.
• Matija Kvasina – dominacija u kronometru tijekom desetljeća.
• Kristijan Đurasek – nastupi na Tour de Franceu u dresu državnog prvaka.
• Josip Rumac – višestruki prvak i simbol nove generacije.
• Mia Radotić – apsolutna vladarica kronometra (13 naslova).
• Fran Miholjević – mlada nada i budućnost hrvatskog biciklizma.
• Viktor Potočki – najnoviji vladar cestovnih utrka u Hrvatskoj.

Dres kroz godine – evolucija i simbolika

• Rani dresovi bili su jednostavni, najčešće bijeli s trakom u bojama hrvatske zastave.
• Kasnije su timovi integrirali nacionalni dizajn u vlastite grafike.
• Danas dresovi koriste sofisticirane uzorke i napredne materijale s jasnom simbolikom šahovnice.

Što dres znači vozačima?

“To je san svakog biciklista – predstavljati svoju zemlju svaki put kad staneš na start.”
— Kristijan Đurasek

“Nositi tu majicu znači čuti svoje ime kad se gledateljima predstaviš. To je odgovornost, ali i čast.”
— Josip Rumac

Zaključno

Dres državnog prvaka nije samo privilegij – on donosi odgovornost, motivaciju i vidljivost. Svaki put kad se pojavi u pelotonu, podsjeća da i male zemlje mogu imati velike šampione. Prvak može biti samo jedan, ali svi koji startaju dio su iste borbe. Kakva bi to bila utrka da starta samo jedan? Ljepota biciklizma je u masovnosti – svi zajedno, a pobjeđuje onaj koji prvi prijeđe cilj.

U Hrvatskoj se održava samo jedna takva utrka, dok se u biciklistički razvijenim zemljama poput Italije, Francuske, Belgije ili Španjolske prvo natječe na regionalnim prvenstvima kako bi se kvalificiralo za nacionalno.

Traže se novi prvaci Hrvatske za 2025.

Jesi li među njima?
Možeš biti – ali samo ako dođeš na start.

Pravo nastupa imaju samo licencirani biciklisti. Nama, kao klubu, ovo je najvažnije natjecanje. Posvećeni smo razvoju biciklizma – sporta iz kojeg smo potekli. Znamo da je to posao koji djeluje kao nemoguća misija, ali ostajemo predani. To je naša misija i vizija – i nećemo odustati.

Uz sve aktivnosti, ovo je još jedan razlog više da svi naši licencirani članovi budu na startu. Forma je tu, nema štednje – utrka je u Vrbovcu, blizu Zagreba – dan koji možemo žrtvovati za bolju budućnost.

Kronometar – subota 28. lipnja – prijava

Cestovna utrka – nedjelja 29. lipnja – prijava

To je to za sada. Sportski pozdrav,

Matija

Dana 14. 4. 2025. skupilo se šareno društvo na nogometnom stadionu u Kranjčevićevoj ulici oko kojeg je smještena jedina biciklistička pista u državi. Velodrom je kružna staza, duga 411 metara, s nagnutim zavojima (“bankinama”) koji omogućavaju brzu vožnju u sigurnim uvjetima, potpuno izdvojenu iz prometa. Dio društva su takozvani “mladi cestovnjaci” – djeca koja ili idu u osnovnu školu ili su ju netom završili, a treniraju biciklizam.

Za taj uzrast, pista je od kritične važnosti, jer za njih nije sigurno raditi prve treninge okruženi nesigurnim metežom ceste oko Zagreba. Teško je jednom treneru preuzeti na sebe takvu odgovornost. Svatko od nas, čak i mi odrasli, riskira svaki put kad izađe na vožnju, a naši najmlađi su najviše ugroženi. Za mene je pista bila prvi doticaj s amaterskom biciklističkom scenom u Zagrebu. Još 2022. godine me tamo odveo Dino Zuban kojeg sam netom upoznao u blizini i ja sam prvi put ugledao zajednicu kojoj ću se pridružiti i koja će biti tako velik dio mog života kasnije.

Prvi put sam vidio tako puno nabrijanih bicikala na jednom mjestu i tada upoznao Matiju Kvasinu, mog budućeg trenera. Svi su se doimali tako snažno, tako brzo. Društvo se skupilo na takozvanom “biciklističkom ponedjeljku”. Ovo je redovita pojava prilikom koje se lokalni vozači nadmeću u nizu prijateljskih utrka. Atmosfera je opuštena jer puno ljudi dođe izmoreno od intenzivnog vikenda na cesti, ili čak nedjeljnih utrka. Nema pritiska za pobjedu, rezultati se ne pamte.

Mnogima pista predstavlja jedinstvenu priliku da sudjeluju u taktici trke. U normalnoj utrci, većina sudionika prati najjače na jedno brdo za drugim i nakon nekog vremena ih ne može više pratiti i za njih je u tom trenutku utrka odlučena. Međutim, utrke na velodromu su dinamične – otvaraju se prilike za napad, za odgovor na tuđi napad. Hoćeš li ga osobno zatvoriti ili ćeš se nadati da će to netko učiniti za tebe? Ako se nađeš u bijegu, koliko ćeš jaku smjenu dati? Jača smjena znači veću šansu da bijeg preživi, ali i više umora za tebe.

Tvoj protivnik istovremeno je tvoj najbolji prijatelj. To su najzanimljiviji, najdinamičniji dijelovi biciklističke utrke i puno vozača, uključujući mene, ih može iskusiti samo na pisti. Ali ovo je posljednji biciklistički ponedjeljak koji će se ikada održati na velodromu u Kranjčevićevoj. Već sljedeći tjedan dolaze bageri i srušit će 70 godina staru pistu kako bi napravili više mjesta za neki drugi sport koji je više popularan u ovim krajevima. Naš velodrom je star i loše održavan. Pun je pukotina, zavoji nisu dovoljno nagnuti za te brzine. Unutarnja, najbrža traka je sva grbava od betonskih zakrpa. Ali šareno društvo svejedno bi se svaki put skupilo, poredalo na startnu liniju i sudjelovalo u žestokoj borbi za prevlast i na kraju bi ipak svatko ostavio srce na terenu. I dio mog srca će zauvijek ostati na toj pisti.

Fotografija: Gradimir Picek
Piše: Fran Špigel

Komadići blata pogađaju me u lice. Oni su doputovali do mene sa kotača bicikla koji upravo prolazi kraj mene. Taj kotač pliva u kaljuži koja je nekoć bila livada, a sada je voda i zemlja, znoj i suze. I sam stojim u njoj do gležnjeva. Sve se odvija usporeno – zemlja i voda vise u zraku, kotač se usporeno okreče, a ja urlam.

“Gas, Leone, gas!”, vičem i ne znajući hoće li zvuk doprijeti do njegovih ušiju, kroz tutanj srca i adrenalin. Lice mu je mješavina oprečnih emocija – bol, koncentracija, panika, osmjeh, mržnja,ludilo. Vidim njegovu muku. Vidim njegov kvadriceps kako se napinje dok pritišče pedalu kao da je u punom sprintu, samo kako bi prošao kroz zadnjih nekoliko metara ove proklete močvare. Uspijeva. Sporo, tragično sporo, on dolazi do kraja blata – dolazi do rampe, te drveno-metalnekonstrukcije visoke oko 2 metra sa oko 25% nagiba pokrivene crvenim tepihom kao nekakva modna pista. Na vrhu stoji njen arhitekt i autor ove neslane šale, Danijel, sa zlokobnim osmjehom na licu i viče na natjecatelje koji se pokušavaju uspeti, istovremeno ih bodri i prijeti im. Blatna lokva ispred rampe znači da je nemoguće uzeti bilo kakav zalet.Rampu se ne može prevariti, ne može ju se zaobići ili pobjeći od nje. S njome se može jedino suočiti.

Leon se prisjeća mirnih trenutaka na hladnom, zimskom zraku neposredno prije utrke, kada je u zadnji čas pomagao Danijelu dovršiti rampu, pripremiti ju za natjecanje. Zbog tog rada se odrekao prilike da odvozi jedan krug prije utrke i izvidi teren. Sjeća se kako je, sa čekićem u ruci, pogledavao prema vrhu. Tada je ta konstrukcija izgledala nekako skromno, gotovo simpatično. Veselio se penjati po njoj.

Tog veselja više nema, zamijenjeno je inatom. Taj inat se pretvara u gnjev u njegovim prsima dok započinje svoj uspon prema Danijelu, svoj sukob sa gravitacijom. On pažljivo kontrolira opterećenje stražnjeg kotača kako ne bi proklizao. Njegove noge vrište od prijašnjeg napora. Ispred, to jest iznad njega, jedan od njegovih suparnika, inače brži i jači od njega, posustaje prije vrha, gubi snagu, zastaje i obrušava sa na stranu, sa psovkom na usnama skliže se pored Leona natrag do dna, natrag u hladan zagrljaj močvare. Ali Leon se ne obazire – uz još jedan, finalan stisak on prelazi preko ruba i penje se na vrh, oči u oči sa Danijelom. Gleda u njega i kroz njega, pored njega, pred njim se napokon otvara pogled na drugu stranu rampe.

Ovo je prvi od sedam krugova. Utrka je tek počela.

Prilično intenzivnih 5 radnih dana, poslovni put i MTB utrka bilo je potrebno da se napokon slegnu dojmovi i euforija Neusiedlersee maratona – pa napokon da hladne glave sročim kratki recap.

Ovaj maraton je prijavljen kao jedna od pripremnih utrka za Tour de Kärnten (6-dnevna cestovna etapna utrka u Austriji) koji je na rasporedu posljednji tjedan u svibnju. Nakon (više manje uspješnog) otvorenja sezone utrka vikend ranije na Istria Granfondo, red je došao na malo žešći startni line-up. Ukupno 1200 natjecatelja svih profila (od Jurja Sagana, preko Instagram influencerica, brevetaša s torbicama do entuzijastičnih amatera) okupiralo je 23. travnja austrijski Mörbisch am See. Ova utrka je, podjednako kao i Istria Granfondo, bila kvalifikacijska za UCI World Series World Cup u Glasgowu u kolovozu, stoga broj natjecatelja ne iznenađuje. Organizator je dan ranije ponudio i pojedinačni kronometar, koji smo ovog puta odlučili preskočiti.

S obzirom na udaljenost (2h vožnje od Graza), odlučili smo obaviti sve u jednom danu i iskoristiti luksuz spavanja u vlastitom krevetu. Doduše, isto se katkad može pokazati kao dvosjekli mač, jer je u tom slučaju buđenje puno ranije nego u varijanti noćenja s doručkom 300m zračne udaljenosti od startne linije. Bicikli i stvari su spakirani u auto već večer ranije, pa je nakon budilice u 4:30 preostalo popiti brzinsku kavu i potrpati doručak u prijenosni hladnjak (insider tip: tog dana odustalo se od slatke riže sa kokosovim mlijekom a la rice cake – fino je, ali zato izaziva žgaravicu). Bez previše prometne zbrke stižemo na podizanje startnih brojeva u 7 i izbjegavamo gužvu, pa nam ostaje dovoljno vremena do starta u 9 za zadnje pripreme i (meni prekratko) zagrijavanje prije starta. Velika pohvala organizatoru u ovom slučaju, koji je startne blokove organizirao po dobnim kategorijama i odvojio starteve svakih 5 minuta.

Trasa utrke vodila je oko Neusiedler jezera, jednim dijelom i kroz Mađarsku. Odmah nakon starta krenulo se na prvi hupserčić od 2km koji je bio taman da zakiseli mišiće, ali ne i da razbije grupu (suludo za očekivati s obzirom na broj ljudi na startu). Burgenland (ili Gradišće) je za austrijske pojmove prilično ravničarski kraj, pa je ovaj maraton na 125km donio samo 600m uspona, sve u obliku već spomenutog hupsera sa starta. Ovakav profil se pobrinuo za velike i brze grupe biciklista (npr. na segmentu od 20km prosječna brzina od 50+ km/h u grupi od 50ak biciklista), koje su u kombinaciji sa vrlo lošim mađarskim cestama i jakim bočnim vjetrom na žalost uzrokovale brojne padove i intervencije hitne pomoći. U skladu s tim pobjednik je svatko tko je uspio proći ciljem čitavih ključnih kostiju ili proći minimalno sa potrganim dresom i nekoliko ogrebotina na ručicama mjenjača. Modus operandi je u mom slučaju bio naći veću grupu i što bolje se sakriti od mađarske bure, popratiti eventualne skokove, izbjeći nekoliko ispalih bidona, ignorirati opći kaos pelotona i u jednom komadu stići do cilja. S obzirom na istarski rezultat od proteklog vikenda sa puno manje žena na startu, nisam ciljala na postolje – kao i svaki put, odlučila sam dati sve od sebe i eventualno se ugodno iznenaditi. Kad sam ga najmanje očekivala ovog puta se i dogodilo – i bilo je zbilja ugodno iznenađenje. Neusiedlersee maraton od 125km završila sam prosječnom brzinom od 38,8 km/h, na 1. mjestu (od 47) u kategoriji žena 19-34 (i time se kvalificirala za Glasgow) i 2. mjestu ukupno u kategoriji žena (od 109). Za sad moram (ne)skromno priznati da je ovo najbolji rezultat od kad okrećem pedale (do sad su mi se postolja događala u pravilu samo kad bi nas startalo 3).

Za kraj kratki osvrt na ostatak tima ŠBZ / Horvat – Robert je nakon cijele utrke provedene u vodećoj grupi sa zvučnim imenima poput već spomenutog Sagana i Johnnya Hoogerlanda uletio u nesretan pad na zadnjem kilometru i na kraju završio s prosječnom brzinom 43,25 km/h na 30. mjestu (od 1070).

Da se vratim na uvodnu riječ – nakon što su se dojmovi slegli i rane se osušile, definitivno se nismo zanijeli ovim uspjehom, samo smo dobili dodatni vjetar u leđa (treba biti oprezan jer taj se vrlo brzo i lako okrene u glavu). Sezona i treninzi idu dalje, nove utrke i izazovi su već na vidiku, a u međuvremenu ne valja zaboraviti i one sporednije stvari koje su također dio života: posao, kućanski poslovi, kava u Bonku itd. 😉 Vidimo se na biciklu!

Maraton odvozila i text sastavila:

Majda Horvat

Iako se o cestovnom biciklizmu često razmišljao kao o pojedinačnom sportu, čijih obilježja neosporno ima, puno je obilježja koja ga svrstavaju u ekipni sport. Ekipa za koju vozite i s kojom se natječete, taktika koju primjenjujete. Dapače, biciklizam je jedan od rijetkih ako ne i jedini sport u kojem natjecatelji koji su ujedno i suparnici udružuju snage u postizanju što boljeg rezultata. Primjer tome su bijegovi u kojima pripadnici različitih ekipa, obično, složno surađuju sve do dolaska pred ciljnu crtu.

Upravo to udruživanje razvilo je specifične tehnike vožnje u grupi koje ćemo u ovom članku pokušati razložiti na osnovne dijelove i objasniti. Kao i mnogo puta i ne samo u biciklizmu primjene onoga što je proizašlo iz sporta našle su svoje mjesto i izvan njega u „civilnom“ svakodnevnom životu. Isto je i s vožnjom u grupi. Zašto uopće voziti u grupi? Osim onog socijalnog razloga koji čovjeka, pa tako i bicikliste, definira kao društvena bića koja teže za društvom postoji i onaj praktični. Dapače više njih. Prvi, koji se tiče svih nas, pa čak i onih kojima brzina i prosjek ne znače ništa, jest sigurnosni. Umjesto da se vozimo u neorganiziranoj grupi bez pravila gdje je sve prepušteno nasumičnim i intuitivnim odlukama pojedinaca koje statističku vjerojatnost pada približavaju vrijednosti 100% tijekom dugih natjecateljskih godina biciklisti su razvili tehnike vožnje u grupi. Ni njima nije milo okusiti tvrdoću asfalta pa su uspostavili neka nepisana pravila kako bi utrkivanja bila što je moguće sigurnija. Oni od vas koji čitaju ove retke a bitna im je brzina, prosjek i watti na vožnji znati će da je zavjetrina u biciklizmu sve pa bi ju zbog toga stavili na drugo mjesto razloga zašto voziti u grupi. Kao što znamo iz, ako ne osnovnoškolske onda sigurno iz srednjoškolske, fizike otpor zraka raste s kvadratom brzine. Natjecateljski biciklisti, iako nisu bili napredni fizičari, ovu zakonitost su otkrili vrlo rano u praksi. A također su otkrili da je otpor zraka iza biciklista koji je ispred vas puno manji što vam štedi energiju na biciklu. Usko povezano s time otkrili su da ako se na čelu grupe smjenjuju u redovitim vremenskim intervalima mogu zajedno voziti puno brže nego sami i prevaliti istu udaljenost u kraćem vremenu. Ovo zadnje je, priznat ćete, zanimljiva činjenica čak i onima koji se ne utrkuju ali recimo putuju biciklom.

Kao što vidimo razlozi za vožnju u grupi su višestruki. No kako na cesti ne bi izgledali kao anarhično krdo bizona postoje nepisana ali jasna međunarodna pravila vožnje u grupi kojih se je potrebno pridržavati kako bi vožnji u grupi bila sigurna.

Formacije

Kao prvo postoje više formacija u kojima je moguće se kretati na biciklu od kojih Zakon o sigurnosti prometa na cestama prepoznaje samo jednu – jedan iza drugoga. Ovo je osnovna i najjednostavnija formacija u kojoj se biciklisti mogu kretati, trenirati i putovati. Bitno je biti što bliže zadnjem kotaču bicikliste ispred vas kako bi efekt zavjetrine bio što veći. Svjesni smo da pomisao od ovakvog „šlepanja“ diže kosu na glavi onima manje vičnima na biciklu ali da bi se ova, kao i svaka druga tehnika vožnje u grupi, relativno sigurno (jer apsolutne sigurnosti na biciklu nema ni za najvještije profesionalce) primijenila potrebni su neki preduvjeti. Kao prvo onaj koji je na čelu kolone mora voziti ujednačenim tempom, mirno, bez oscilacija ili naglih kočenja i ubrzanja koje kod ostalih u koloni izazivaju domino efekt kočenja pa onaj na kraju kolone koči „do daske“. Vožnju „na kotač“ primjenjujte na prometnicama gdje je to relativno sigurno. Prvenstveno izvan grada jer tamo za to ima potrebe i smisla ili na za to predviđenom mjestu kao što je biciklistička pista u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Vožnja na „na kotač“ u pješačkoj zoni Europskog trga u Zagrebu nema smisla, opasna je i teško izvediva. Onaj tko se vozi u zavjetrini i sam mora voziti smireno bez oscilacija u ritmu. Sve u svemu ovo je nešto što i nije prirodno i ne dolazi preko noći već je plod iskustva i vježbanja. A kad smo kod iskustva jedan savjet je da vaše oči ne budu uprte u zadnji kotač bicikla ispred vas jer si time suzujete vidno polje i ne pratite niti cestu niti promet ispred vas. Fokus pogleda bi vam trebao ići barem 3 do 4 dužine bicikla ispred vas. Znamo da je to teško za izvesti pogotovo dok još nemate osjećaj gdje vam je vaš prednji kotač u odnosu na zadnji kotač bicikla ispred vas pa ga stalno kontrolirate pogledom ali jednom kada ga steknete vaš fokus bi trebao uvijek biti na ono što je ispred vas na cesti u daljini.

Slijedeća formacija je dva-po-dva. Iako je spomenuti Zakon ne smatra svojom (čitaj brani je) ona i te kako ima smisla kada se grupa biciklista ne sastoji od dva ili tri bicikliste već od deset, dvadeset ili više biciklista koji bi poredani po jedan bi činili predugu formaciju koju bi bilo nemoguće bržim vozilima sigurno zaobići. Ovako ta formacija podijeljena u parove je upola kraća. Načelo je isto, vozite se što je bliže moguće biciklisti ispred vas osim što sada imate i svog para pa onu socijalnu komponentu bicikliranja možete iskoristiti da s nekim izmijenite pokoju misao ili osjećaj s time da u svakom trenutku budno pratite barem kotač ispred vas a trebali bi i sav ostali promet koji se događa pred vama i grupom. Podvrsta formacije dva-po-dva je kružna smjena. Za razlike od formacije dva po dva gdje prva dva vozača na čelu grupe daju smijene na način da se pomaknu svaki na svoju stranu a kolona biciklista ih prolazi s njihove unutarnje strane formacija kružne smjene ima dvije kolone koje putuju različitim brzinama. Jedna koja je brža, lijeva ili desna ovisi s koje strane ceste puše vjetar, u kojoj čelni vozač prestiže sporiju kolonu i u trenutku kada prestigne čelnog člana sporije kolone miče se u sporiju kolonu i sasvim lagano posustaje u tempu. Na ovaj način stvara s neprekinuti lanac stalno rotirajućih biciklista koji se izmjenjuju na čelu grupe. Ova formacija zahtjeva malo više koncentracije i znanja o vožnji u zavjetrini a koriste ju često biciklisti u bijegu na utrkama.

Postoje i druge formacije koje se koriste u natjecateljskom biciklizmu, kao što je echelon, ali ih je u svakodnevnoj vožnji nemoguće upražnjavati. Razlog tome je u činjenici da za razlike od utrke u svakodnevnoj vožnji nažalost čitava cesta nije rezervirana samo za vašu grupu biciklista. Naime, echelon je formacija koja se formira na jak bočni vjetar na ravničarskim utrkama a biciklisti se poredaju bočno jedan pored drugoga kao bi se štitili od vjetra koristeći punu širinu ceste. U pravilo se na trkama formiraju nekoliko echelona pa je svako daljnje objašnjavanje nepraktičnosti ove formacije u svakodnevnoj vožnji suvišno.

Također i vožnja u grupi poput one koju u cestovnom biciklizmu zovemo obično „glavna grupa“ nije preporučljiva u svakodnevnom prometu kako zbog Zakona koji ju ne prepoznaje kao valjanu tako i zbog praktičnosti (zauzimate cijeli prometni trak a često i dva). Osim toga u takvoj naoko anarhično-kaotičnoj nakupini biciklista netreniranom biciklisti teško će se snaći i preživjeti a ovdje Vas, dragi čitatelju, želimo podučiti upravo suprotnome, lakom snalaženju, redu i preživljavanju.

Smjene

Divno, uspostavili smo red u grupi i vozimo se u formaciji jedan-po-jedan. Netko je na čelu ostali su u zavjetrini i uživaju. Onaj na čelu neće uživati baš cijeli trening ili vožnju jer će se umarati znatno više nego oni iza njega. Bilo bi logično i sportski da na čelu grupe svaki član grupe provede podjednako vrijeme za trajanje vožnje ili treninga. Kako to provesti? Odgovor je – smjenama, odnosno svaki član grupe će na čelu iste provesti neko vrijeme a potom dati smjenu i propustiti ostale članove grupe a on će otići na začelje grupe. Zvuči jednostavno ali da se taj manevar izvede pravilno postoje nekoliko pravila. Kao prvo rijetko kada će nam vjetar koji poslovično uvijek puše biti direktno u prsa. Više ili manje biti će sa strane. Shodno tome biciklisti u zavjetrini će se voziti više lijevo ili desno od kotača onoga na čelu grupe na suprotnoj strani od one s koje puše vjetar ne bi li bili što više u zavjetrini. Smjena se daje tako da čelni vozač skrene lagano u vjetar i propusti ostatak grupe. Ovo je jako bitna činjenica i bitno je da se točno odredi smjer vjetra kao i s koje strane kotača su vam vozači u zavjetrini jer manevar davanja smjene u krivu stranu dovest će do pada ostatka grupe. Osim u održavanju konstantnog i mirnog ritma, uočavanju svih opasnih ili potencijalno opasnih situacija na cesti velika odgovornost vozača na čelu grupe je i u ovom manevru davanja smjene. Prva odluka je pri tome na koju stranu će dati smjenu. Druga važna odluka je kada će ju dati. Smjena se daje jedino kada je to sigurno a to znači da kada iza grupa nema drugih vozila koju je žele zaobići i kada na uskoj cesti iz suprotnog smjera ne dolazi vozilo. Smjena se ne daje u zavoju ili neposredno prije istog. Jednom kada su se ispunili preduvjeti za sigurno davanje smjene, koje smo naravno osobno provjerili, dati ćemo smjenu na način da ne usporivši prvo izvedemo lagani manevar micanja sa čela grupe u odabranu stranu (uvijek u vjetar) a tek potom lagano usporimo za kilometar ili dva brzinu kretanja. Ne želimo nikako napraviti obrnuto jer će to u grupi iza nas izazvati nepotrebno i opasno kočenje. Želimo da se grupa nastavi kretati nepromijenjenim tempom. To također znači i da onaj tko dolazi na čelo grupe ne ubrzava već zadržava istu brzinu kretanja. Korekcija brzine kretanja grupa na više ili niže, ako je to potrebno, odvija se kasnije nakon davanja smjene što je laganije i postepenije moguće.

Mali sigurnosni trikovi koji glavu čuvaju

Divno, sada ste u željenoj formaciji, vozite se, dajete smjene ali svako malo nešto vas iznenadi baš kada ste u zavjetrini na kotaču zbog čega nenadano i u zadnji trenutak morate kočiti ili izvoditi manevar izbjegavanja. Nenadana rupa, neoprezni pješak, parkirani auto na kolniku, vozilo iz suprotnog smjera na uskoj cesti. Kada ste u zavjetrini vaš vidik prema naprijed je u velikoj mjeri blokiran vozačem i pripadajućim mu biciklom ispred vas. Vaše povjerenje u „bolje sutra“ i sigurnu vožnju leži u onome tko je na čelu grupe i vi mu slijepo vjerujete da putanja kojom vas vodi je ona bez opasnosti za vas. Dakle odgovornost onoga na čelu grupe je i za sigurnost svih koji su iza njega. Jedna nepokazana rupa na cesti može izbiti volan iz ruku bicikliste što može dovesti do pada. No to je moguće izbjeći. Rupe i opasnosti se mogu signalizirati. S obzirom da ni biciklista na čelu kolone ne želi pogoditi kotačima rupu on će ju pokušati izbjeći odnosno zaobići. Ako je zaobilazi s njegove desne strane onda će desnom rukom uperenom u rupu signalizirati vozačima iza sebe istu. Odnosno lijevom rukom ako ju obilazi s lijeve strane. Bitno je pri tome prepreke uočiti na vrijeme i na vrijeme ih pokazati ostalim biciklistima kako bi i oni imali vremena reagirati na njih te da se manevar zaobilaženja izvede što mirnije bez naglih skretanja. Načelno pokazujemo samo potencijalno opasne prepreke i situacije koje bi mogle dovesti do pada ako nisu signalizirane i uočene na vrijeme. Učestalo vikanje „rupa“ ili „auto“ za svaku pa i najmanju rupu ili auto kontra produktivno je jer nakon nekog vremena nitko na takva upozorenja više neće obraćati pažnju. Naglo zaustavljanje radi prilaska raskrižju ili nekog drugog razloga potrebno je također najaviti i signalizirati. Najbolje spuštenom rukom i mahanjem gore dolje čime signaliziramo usporavanje odnosno zaustavljanje. Kad smo već kod raskrižja kojih će na vašim vožnjama biti pregršt svakako je potrebno skretanja na istima adekvatno signalizirati drugim biciklistima iz grupe podizanjem desne ruke ako kanimo skrenuti desno odnosno lijeve ako kanimo skrenuti lijevo.

Tempo kompromisa

Vožnja u grupi je onoliko brza koliko je brza vaša „najslabija karika“. To naravno ne važi za utrke jer je tamo cilj da najslabije karike popucaju kada je to oportuno čvršćim karikama. Za sve ostale slučajeve brzinu je potrebno prilagoditi najsporijima da vožnju, trening ili putovanje mogu završiti u grupi. To ne znači da im treba biti super lako. Svatko od sudionika će žrtvovati dio nečega, oni jači će ići malo sporije nego bi htjeli oni sporiji će patiti više nego bi htjeli. Vožnja u grupi je kompromis u pogledu tempa odnosno intenziteta kao i stvar dogovora. Ono što ne bi trebalo biti stvar dogovora je način na koji se pedalira. Zavjetrina služi za odmor i u njoj bi se trebalo pedalirati na taj način koristeći laganiji prijenos koji ne umara noge s naglaskom na okretaje. Dolaskom na čelo grupe potrebno je metnuti za zub teži prijenos a da se pri tome ne ubrza i zadržati ga sve dok ste na čelu grupe. Stvar dogovora su i vožnje uzbrdo i nizbrdo. Dok je uzbrdo radi razlike u snazi teško održati formaciju kompaktnom, pogotovo na dužim brdima, nizbrdo je to obično nemoguće radi razlike u vještini spuštanja pojedinih članova. Najbolje rješenje je kompromis da se grupa ne razvuče previše i stvara problem u prometu na način da će najbrži ići puno sporije nego što mogu i žele.

Zaključak

Nakon svih opisanih sastavnih dijelova vožnje u grupi sada ste sigurni i možete se opušteni i bez straha otisnuti na bilo koju grupnu vožnju. Malo morgen. Teoriju ste možda i usvojili ali ostala je praksa koja se uvijek pokaže kao kamen spoticanja i prepreka prema zamišljenoj idealnoj vožnji u veselom društvu kakvu ste si zamislili. Za početak takva ne postoji a da bi se približili svom idealu i počeli uživati u grupnim vožnjama u stvari je potrebno savladati unutarnje strahove. Najgori način je da ih savladavate na jakoj grupnoj vožnji ili ne-daj-Bože utrci. Za početak potrebno bi bilo pronaći adekvatnu grupu koja bi u idealnom slučaju bila sastavljena od što više iskusnih i ponajviše strpljivih biciklista koji su voljni svoje vrijeme i znanje utrošiti na lagane treninge po pustim i ravnim cestama ili spomenutoj pisti u Kranjčevićevoj ulici gdje će u sasvim laganom ritmu s vama prolaziti iz treninga u trening elemente vožnje u grupi i pomoći vam da ih pravilno savladate i usvojite. Pri tome je ključna vaša upornost da savladate spomenute tehnike kako vam vožnja u grupi ne bi predstavljala noćnu moru nego bila izvor veselja i možda novih prijateljstava. Prava adresa za to je Škola biciklizma Zagreb.

Uvodno slovo

Dokaz izvanrednom karakteru vremenu u kojem živimo su i Olimpijske igre. U starom vijeku u kojem leži korijen modernih Olimpijskih igara za vrijeme održavanja istih privremeno bi se obustavljala neprijateljstva i prekidali ratovi. Nažalost današnje Olimpijske igre, iako su preuzele mnoga načela onih starovjekovnih, nemaju tu snagu da zaustave, barem na trenutak, ratove a niti pandemije. Iako nismo sigurni da su ovo posljednje mogle zaustaviti i u starom vijeku.

Kako god bilo, svi oni koji znaju točno brojati i prate Olimpijske igre modernog doba znaju da su se iste trebale održati u Tokiju 2020. godine. Zahvaljujući pandemiji COVID 19 virusa održavaju se eto ove 2021. godine. Dakle s godinom zakašnjenja. Bolje-ikad-nego-nikad kaže naša stara poslovica s kojom se i mi slažemo. Nego, a gdje je tu biciklizam?

I na početku bijaše biciklizam

Biciklizam je u Olimpijskim igrama modernog doba, dakle onima koje se održavaju od 1896. godine, od samih njenih početaka. Također, biciklizam je jedan je od pet sportova koji je bio prisutan baš na svakim do sada održanim Olimpijskim igrama modernog doba. Dakle, kao sport biciklizam na Olimpijskim igrama ima značajno mjesto i možemo ga svrstati u sam vrh Olimpijskih sportova.

Start cestovne biciklističke utrke na prvim Olipijskim igrama 1896 godine na velodromu Neo Phaleron u Piraeusu

Odlično, a gdje smo mi Hrvati u Olimpijskom cestovnom biciklizmu?

Pa nismo baš u njemu prisutni od prvih Olimpijskih igara modernog doba ali smo bili prisutni već 1924. kada su predstavnici Hrvatske Đuro Dukanović i Koloman Sović pod zastavom Kraljevine SHS branili boje iste na cestovnoj utrci u duljini od 188 km. te su istu završili kao 35-ti i 41-vi. Hrvatski predstavnici od te 1924 pa na ovamo su bila imena poput Stjepana Ljubića Vojvode, Antona Baneka, Augusta Prosenika, Josipa Pokupeca. Iz tog predratnog, ili međuratnog perioda potrebno je izdvojiti 34. mjesto Augusta Prosenika na cestovnoj utrci na 100 km. 1936. godine u Berlinu. Nakon drugog svjetskog rata u sastavu reprezentacije Jugoslavije na olimpijskim igrama su nastupali Ivan Levačić, Nevio Valčić, Cvitko Bilić, Eugen Pleško, Vlado Fumić i Bruno Bulić kao zadnji Hrvat koji je 1980 nastupio na Olimpijskim igrama u Moskvi braneći boje Jugoslavije. Najbolji rezultat iz tog perioda ostvario je Cvitko Bilić 1968. godine u Mexicu kada je cestovnu utrku dugu 196,2 km završio kao 25.

Olimpijski cestovni biciklizam u samostalnoj i suverenoj RH

S osamostaljenjem Republike Hrvatske kao suverene države na nastup Hrvatskih biciklista čekalo se sve do 2008. godine i Olimpijskih igara u Pekingu. I vrijedilo je čekati jer je reprezentacija Hrvatske nastupila u sastavu Radoslav Rogina, Matija Kvasina i Vladimir Miholjević. Rogina je izjednačio rezultat Cvitka Bilića iz 1968 i utrku završio kao 25. Od onda, tj. od 2008 godine Hrvatska u biciklizmu redovito ima svoje predstavnike na Olipijskim igrama, tako su u Londonu 2012. godine to bili Kristijan Đurasek i Radoslav Rogina, a u Rio de Janeiro-u 2016. godine Kristijan Đurasek i Matija Kvasina kojom prilikom je Kristijan Đurasek podigao ljestvicu ostvarenja hrvatskog biciklizma na Olimpijskim igrama i cestovnu utrku završio kao 18-ti.

Dakle, da zaključimo, povijest nastupa hrvatskih cestovnih biciklista na modernim Olimpijskim igrama postoji i puno je bogatija nego bi većina od nas mislila. A što je s nastupom hrvatskih cestovnih biciklista na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine?

Peking 2008 (Rogina, Miholjević, Kvasina, trener Eugen Pleško)

London 2012 (Đurasek i Rogina)

Rio de Janeiro 2016 (Alan Dumić – tehniko, Matija Kvasina, Vladimir Miholjević – direktor reprezentacije, Kristijan Đurasek)

Tokijo 2020/2021

Ne možemo ne primijetiti da se lista naših cestovnih biciklista koji će nastupati na Olimpijskim igrama stanjila na najmanju moguću mjeru odnosno jednog i jedinog predstavnika – Josipa Rumca. Josip Rumac je mladi riječki biciklist koji zadnje tri sezone vozi u talijanskoj profesionalnoj ekipi Androni Giocattoli – Sidermec i ovo mu je prvi nastup na Olimpijskim igrama. Iako slovi kao sprinter Josip se snalazi dobro i na brdu i po valovitom terenu čemu je dokaz sasvim dobro 26-to mjesto na prošlogodišnjem izdanju utrke Strade bianche. Što nas dovodi do konfiguracije staze na Olimpijskim igrama u Tokiju. Staza je duga 234 kilometra s ukupno 4865 m penjanja a kreće iz Musashinonomori parka i kreće u podnožje planine Fuji po čiji obroncima će se voziti većina utrke. Prvih 40 kilometra utrke su relativno ravni a onda počinje penjanje na uspon Duschi (1121 m.) potom cestom oko jezera Yamanakako do prijevoj Kagosaka (1111 m.) i spust prema Fuji International Speedway centru. Potom se kreće u krug od 50 kilometara koji natjecatelje vodi preko planine Fuji Sanroku (1451 m.) a nakon spusta s planine staza će od 160-tog to 190-tog kilometra utrke vrludati u, na i oko Fuji International Speedway centra. Taman da se ulovi malo zraka ali ne previše s obzirom da se radi o valovitom terenu prije nego se krene u krug koji vodi preko prijevoja Mikuni (1171 m.) cestom po visoravni ponovno do jezera Yamanakako i prijevoja Kagosaka nakon čega slijedi spust  prema cilju na stazi Fuji International Speedway centra. Ovo je vrlo zahtjevna staza s jako puno penjanja i relativno kompliciranom topografijom kretanja. Nateži i odlučujući dijelovi staze će svakako biti usponi a onaj krucijalni je prijevoj Mikuni na 34 km. do cilja koji je dug 6,5 km s prosječnim nagibom od 10.6% ali koji u maksimalnim vrijednostima dostiže i 22 %. To su postoci koji definitivno odvajaju one koji mogu pobijediti ovu utrku od onih koji to ne mogu. Prije toga na polovici utrke se nalazi uspon na brdo Fuji Sanroku koji je dug oko 15 kilometara ali je relativno lagan s prosječnim usponom od oko 6%. Tu bi se mogle desiti prve ozbiljnije selekcije u glavnoj grupi. Prosječna temperatura u ovom djelu godine na lokacijama kuda prolazi staza je između 29 i 31 stupanj ali je vlažnost zraka vrlo velika.

Za koga navijati?

Mi ćemo naravno navijati za našeg Josipa ali kao veliki favoriti slove i naši susjedi Slovenci – Primož Roglić i u prvom redu ovogodišnji pobjednik Tour de France-a Tadej Pogačar kojima također držimo palčeve. Da pobjede, naravno. Ostali favoriti su belgijanci Wout van Aert i Remco Evenepoel i tu bi se negdje zaustavili jer je dalje lista poduža a i ne bavimo se prognozama. Uostalom, pogledate utrku i saznajte sami kako će završiti. U tome je i čar.

Cestovna utrka Elite i U23 kategorije je na programu u subotu 24. srpnja u 11:00 sati po lokalnom vremenu pa vas sve pozivamo da ju pratite i bodrite našeg Jospia Rumca. Mi ćemo sigurno.

Josip Rumac

 Sportski pozdrav

Škola biciklizma Zagreb

Napravili smo pola kruga oko Sunca i trenutno se upravo smo ušli u kalendarsko godišnje doba koje se zove Ljeto. Na sjevernoj hemisferi Zemljine kugle karakteriziraju ga velike vrućine, dugi i topli dani i kratke i tople noći.

Dugi i topli dani su ono što smo željno očekivali cijele godine kada se ima dovoljno dnevnog svijetla za odraditi i najdulje vožnje koje smo planirali. No visoke temperature su nešto na što je potrebno posebno obratiti pažnju i na što bi smo vam ovim člankom htjeli skrenuti pažnju.

Osim ako niste profesionalni biciklista kojem se ostvario životni i profesionalni san pa ove godine nastupate na Tour de France-u tijekom mjeseca Srpnja i nema neke velike potrebe voziti se po „zvizdanu“. No smatrate li da je i „zvizdan“ u lipnju i srpnju sasvim prihvatljivo doba da se vozi na biciklu ili trenira donosimo vam par savjeta kako to što bezbolnije napraviti.

Odjeća

Prva stvar na koju je potrebno obratiti pažnju je odjeća. Kratki dres, čarape, kaciga, naočale te eventualno rukavice i bilo koja vrsta prsluka u džepu ukoliko se odlučite penjati ne neko veće brdo je ono što bi trebalo činiti vašu odjeću. Ideja vodilja je jednostavno kratko, prozračno. Moderni materijali od kojih su izrađeni biciklistički dresovi dopuštaju tijelu da „diše“ kroz njih a vama da se osjećate ugodnije. Uz put štite vas i od UV zraka. Ostatak tijela koji nije pokriven zaštitite sami kremama za sunčanje s odgovarajućim faktorom.

Hidratacija

Piti, piti i samo piti. Koliko god mi mislimo da dosta tekućine unosimo tijekom treninga u ljetnim mjesecima a pogotovo po „zvizdanu“ malo je. Iznimno je teško unijeti količinu koje tijelo treba dok pedaliramo na biciklu. Stoga je preporuka neposredno prije polaska popiti 0,3-0,5 omiljene tekućine, za preporuku izotonične. Bez dva bidona ne izlaziti van. Naravno, ono što će biti u njima je više stvar osobnog izbora. Više puta ćete čuti da morate piti izotonik i to je u redu. S druge strane i voda pruža potrebno i željeno osvježenje i rehidrataciju. Osim što voda osvježava, njom se možete i politi po glavi ili iza leđa po vratu što vam daje pojačava osjećaj svježine. Tijekom treninga je poželjno nadopuniti bidone tekućinom. Izbor su nam mjesne trgovine kao i provjereni izvori. Preskakanje i žrtvovanje ovih prilika u ime viših ciljeva kao što su prosječna brzina, obaranje segmenta na Stravi ili nešto treće nije mudro jer jedna od posljedica dehidracije je osjetni pad performansi. Ukoliko smo unatoč gornji upozorenjima dehidrirali budite pažljivi s nadopunom tekućine. Nagli unos velike količine hladne tekućine može izazvati simptome prehlade želuca koja će rezultati probavnim smetnjama.

Rute

Klonite se sunca i tražite spas u hladu po cestama koje prolaze kroz šumu. Osim toga izleti u planine gdje su temperature niže također su mudar izbor. Na trećem mjestu su rute koje vrludaju uz vodene površine poput mora, rijeke, jezera koja svojom blizinom donekle smanjuje temperaturu. A možete stati i osvježiti se u istima.

Vrijeme polaska

Topla preporuka je izbjegavati vrijeme između 11 i 16 sati. Ako to nije izvedivo iz nekog razloga vraćamo se na prijašnju temu biranja rute. Brda i planine vam možda nisu jača strana ali su idealni izbor rute za ovo doba godine i spomenuto doba dana – „zvizdan“.

Tjelesna adaptacija

Priroda nas je obdarila tijelom koji ima fenomenalne sposobnosti. Jedna od njih je i mogućnost relativno brze prilagodbe na promjenu temperature okoline. Iako ćemo u početku osjećati nelagodu na biciklu s dolaskom visokih temperature uz redovite vožnje po njima tijelo će se naučiti nositi s njima. Dobra vijest za sve one koji žele smršaviti je da kada temperature okoline prijeđu 25 stupnjeva Celzija tijelo troši dodatnu energiju ne bi li se rashladilo. Može vam se desiti da upravo zato odjednom osjećate gubitak snage. To se lako kompenzira laganim smanjenjem intenziteta kojim pedalirate.

Vratimo se na temu jela i pića

S porastom temperatura neki od nas gube tek i apetit no nije dobro preskakati obroke. Kao što smo rekli s poratom temperature tijelo troši više energije tako da uzimanje hrane na treningu se ne treba izbjegavati. Hrana se može modificirati za taj dio godine na način budete kreativni samostalno napravite osvježavajuće slatko/slane sendviče ili muesli barove, npr. posni sir, dinja, marmelada u omiljenom pecivu ili rižine kolače s većim udjelom suhog voća. Hrana nakon treninga i tijekom dana bi trebala biti nešto lakša. Dobar izbor su hladne salate, voće poput lubenice, dinje. S druge strane poželjno je smanjiti unos masne i teške hrane.

Ukoliko se budete pridržavali savjeta iskusnih biciklista, pametno birali rute i pazili na prehranu i hidrataciju tijela, ljetni treninzi trebali bi biti ugodni kao i oni u ostatku godine.

Želimo vam puno sunčanih i sretnih kilometara u vašim ljetnim vožnjama!

Želite voziti Gran Fondo na Outdoor Podgora, ali niste sigurni jeste li spremni na 101 km i ukupni uspon od 1604 m? Ne brinite, imamo rješenje i za to!

Trail Full Cycling Experience u suradnji s Coaching KM+ donosi vam sedmotjedni početnički program treninga kao pripremu za biciklističku Gran Fondo utrku u sklopu manifestacije Outdoor Podgora. Program je podijeljen na sedmodnevne segmente treninga koje ćemo, počevši od 15.3.2021. svaki tjedan objavljivati na našoj web stranici. Ovaj program treninga osmišljen je kako bi vas, korak po korak, doveo do biciklističke forme koja će vam omogućiti da oborite svoje vlastite rekorde i odvozite predivni Gran Fondo oko Biokova.

Stoga, pratite ovu web stranicu ili Facebook event Outdoor Podgora, trenirajte s nama uz stručno vodstvo i dočekajte utrku spremni!

Svi zainteresirani za individualni plan treninga mogu se javiti direktno na FB stranicu Coaching KM+ ili putem web lokacije na kojoj možete saznati više informacija: https://www.sbz.training/coachingkm/. Prije nego što krenemo, donosimo nekoliko važnih stavki vezanih za sigurnosti kao i praktične savjete vezane uz prehranu prije, tijekom i nakon treninga.

SIGURNOST NA BICIKLU

• Pravilno podešena kaciga obavezna je za vrijeme trajanja treninga
• Pravilo desne strane – gdje god da se kretali držite se uvijek desne strane kolnika, osobito paziti dok se krećete uzbrdo ili nizbrdo
• Svjetla/Svjetlo – koristite stražnje svjetlo (crveno)danju, koje će vam pomoći da vas vozila prihvate kao sudionika prometa te im s time nećete biti smetnja na cesti već vas više prihvaćaju kao sudionika
• Držanje, pogled, ponašanje – obje ruke na volanu blizu kočnica, pogled usmjeren u daljinu par m ispred promatrati što se dešava, držite ravni pravac bez nagle promjene smjera kretanja, skretanja izvoditi davanjem signala lijeve ili desne ruke.
• Odjeću birati prema vanjskim temperaturama te se držati pravila na treningu malo toplije obučen je bolje nego manje. Slojevi su tu da vam reguliraju grijanje, odnosno hlađenje.
• Pri biranju odjeće potrebno je voditi računa o bolje  vidljivim bojama kao npr, žuta, zelena, narančasta itd. kako bi bili što lakše primjetni u prometu
• Ispravnost bicikla – prije polaska na trening potrebno je odraditi brzi pregled ispravnosti bicikla. Potrebno je pregledati gume, kočnice, mjenjače, kotače te provjeriti zategnutost volana i sjedala.

BICIKLISTIČKA PREHRANA

Jedna od najvećih prednosti aktivnog bavljenja biciklizmom je da treba jesti i unositi tekućine više nego što ste očekivali. Nešto malo više detalja o prehrani možete saznati na:
https://www.sbz.training/prehrana-hrana-gorivo/

Ono što je još važnije je stvaranje navike za hranjenjem za vrijeme trajanja treninga i utrke.
Zapravo, apetit kojeg poznajete nećete osjetiti dok ste na biciklu, ali treba razmišljati unaprijed pa tako uzimati male zalogaje putne hrane koju ponesete sa sobom. Na taj način dobivate protok hranjivih tvari i energije koji će produžiti vašu mogućnost kretanja na biciklu. Vrlo jednostavan sistem je stvaranje navike da se svakih 40-ak min pojede nešto malo kao npr. banana,čokoladica itd.
Opširnije o biciklističkoj prehrani možete pronaći na: https://www.sbz.training/putna-biciklisticka-hrana/

OPTEREĆENJE 

Budući da se radi o programu treninga za širu populaciju te ne možemo definirati postojanje HM ili PM uređaja, doziranje opterećenja radimo po skali od 0 – 10 subjektivne procjene opterćenja – “Perceived Exertion PE”
0 – ništa
1 – Ekstremno lagano
2 – Vrlo lagano
3 – Lagano
4 – Umjereno teško
5 – Teško
6 – Vrlo teško
7 – Još teže
8 – Najteže
9&10 –  maksimalni napori – sprint

1. TJEDAN – KONTINUITET TRENINGA

Tjedan privikavanja na bicikl i  kontinuiteta treninga
Srijeda
Do 2h trajanja mirni tempo 2-3 PE
Petak 
Do 2h trajanja mirni tempo 2-3 PE
Nedjelja
Do 3h trajanja mirni tempo 2-3 PE

Nakon svakog treninga uzeti si 10-ak minuta za opuštajuće srednje jako istezanje.