Izvješće o utrciKakav dan, kakav događaj!
Slovenija je još jednom pokazala kako se živi biciklizam. Žao mi je svih koji nisu mogli doći ili su bili u dilemi, jer su propustili pravi spektakl. Na startu preko 1400 biciklista iz cijelog svijeta, iako se prema natpisima na brojevima moglo vidjeti da je više od 70% domaćih. Organizacija na vrhunskom nivou – sve u bojama Tour de Francea: oznake, majice, table, natpisi i svi ostali detalji. Šteta što nisam uspio uloviti poznatog „vraga“, Dietera Didija Senfa, legendu Toura od 1993. (izuzev 2012., kada je propustio zbog zdravstvenih problema).
Ceste su bile zatvorene za sav promet osim biciklista i službenih vozila, a svako opasno mjesto dodatno osigurano i označeno. Feed zone bogate, a poseban plus – dijelili su bidone, pa se nije moralo stati ako nije trebalo hrane. Detalj koji postaje prava rijetkost na ovakvim utrkama. I naravno, navijači! Diljem rute bodrili su baš sve – od prvih do posljednjih – i time davali dodatnu energiju svima na stazi.
(Jedini minus: nedostatak tabli s oznakama 25/20/15/10/5/3/2 km do cilja.)
Kako je izgledala utrka iz perspektive trenera
Ove godine odlučili smo sve odraditi u jednom danu – put iz Zagreba, utrka i povratak kući.
Krenuli smo u 5:30 i stigli u Kranj oko 7:00. Parkinzi još poluprazni, podjela brojeva nije ni počela – taman vremena za kavu i lagano razbuđivanje. Kako je većina brojeva bila podijeljena prethodnih dana, gužve nije bilo. Za par minuta smo imali startni paket u rukama – bogat i s korisnim sitnicama za prije i poslije utrke. Nažalost, propustio sam naručiti gornji dio dresa (nije bio uključen u paket nego se dodatno naplaćivao).
Slijedila je priprema: stavljanje brojeva, oblačenje, dogovori o taktici. Nas četvero – Ivana Šabarić, Darko Škulj, Marijo Vranaričić i ja – lako smo se uskladili. Ono što nas je malo iznenadilo bio je raspored startnih blokova: sami pri prijavi birate tempo kojim mislite voziti i prema tome ulazite u blok. Tako su Ivana i Marijo završili u C, a Darko i ja u A bloku. Dogovor: ja čekam Marija i dovodim ga naprijed. U praksi – nije išlo baš tako glatko.
Utrka čim je startala lagano klizim prema natrag i to tako dobrih 10km nikako vidjeti Marija. Bilo je dovoljno vremena stati i na wc. Nakon što sam ga pronašao kreće lagano ali brzo probijanje naprijed koje je trajalo dobrih 25 km hehe. Trebalo je prestići cca 1000 biciklista koji su bili između Darka i Marija. Grupa je bila dosta široko raspoređena te se nije bio problem kretati sve dok nismo došli među prvih 200 e tu kreće zabava.
Osjetno se voze svi bliže jedan drugome što predstavlja određeni rizik ali opet nije panika. Dolazimo do Darka koji se na veliko oduševljenje vozi fino u prvih 50 pozicija. Pozdravili smo se te ponovili taktiku da pratimo Marija i pokušavamo ga držati što više naprijed. Nakon 40km taman dolazi prvi uspon na kojem je Darko isprobao kao mu ide ako je dobar osjećaj nastavit će svojim tempom. To je bilo sve što smo od Darka vidjeli jer vrlo dobro se probijao naprijed s prvima oćito je imao dobre noge jer nas nije više čekao. Na kraju je ispalo rezultatski odlično jer je došao ukupno na 65. Mjestu te 10. U kategoriji s vremenom
3:27:28
Budući da veliku večinu nismo vozili skupa ovo je njegov ostvrt na utrku:
Darkov pogled na utrku
Četvrto izdanje L’Étapea djelovalo je kao da je svaki put bolje organizirano.
Rijetko gdje u Europi imate potpuno zatvorene ceste sa feed zonama na kojima dobivate bidone, uz navijače koji bodre jednako sve. Voziti L’Étape pravo je jednodnevno Tour de France iskustvo.
Ove godine novost su bila tri startna bloka, pri čemu se u prvom nalazila ekipa koja se željela malo više utrkivati. Prvih 40 km bilo je ravno, što je značilo malo gurkanja naprijed, ali i priliku za sve koji su startali iza da poprave pozicije. Na prvom brdu polako sam curio unatrag i na kraju završio s nekih desetak vozača s kojima sam nastavio svoj ritam. Po ravnom smo lovili one koji su otpadali od prve grupe.
Kako smo se približavali usponu u Dražgošama, u podnožju se čula jaka buka i pucnjevi. Vozači koji su prvi put vozili L’Étape bili su zbunjeni, dok je ostalima to izmamilo osmijeh na lice. Dolaskom u famozni zavoj prizor je spektakularan: navijači s obje strane, jedva metar i pol prostora za prolaz, iznad vas biciklist koji visi na žicama i pedalira držeći baklju, a sa strane kamion kojem pod gasom ‘puca’ kroz auspuh. Koliko god bilo teško okretati pedale, taj doživljaj uvijek izvuče osmijeh na lice. Definitivno highlight utrke, scena zbog koje dolazim već četvrti put voziti ovu utrku.
Nakon toga slijedi jako lijep spust, koji smo ove godine prvi put vozili. Još jedno malo brdo i dolazak na cilj, gdje publika i dalje navija kao da svaki vozač sprinta za pobjedu etape.
Nezaboravno iskustvo.
Jedan od najljepših dana na biciklu.
Nastavak
Nakon zahtjevnog uspona kreće spust kojeg također prepoznajem ali tek nakon par kilometara kad je prošlo kroz glavu pa ovo je uspon na Krvavec.
Predivan spust, široka cesta s nekoliko oštrih zavoja koji su svi od reda bili lijepo označeni i osigurani. Trebalo je samo ići u granicama svojih mogućnosto brzo ali oprezno. Naravno bez pretjerivanja Marijo prati moj kotač i dolazimo na kraj spusta bez problema.
Nakon toga slijedi duži recimo ravni potez u kojem čuvam Marija u zavjetrini dok naprijed vućem po ravnome koliko ide sve u nadi da ulovimo koju grupu. Lovili smo ih i te kako te pokušavali napraviti što veću te pokrenuti suradnju. Taj dio suradnja nije baš funkcionirao ali se nisam obazirao već samo vukao. Meni je bio gušt na novom brzom biciklu Raymon Kirani Ultimate koji je baš tražio da se da gasa i tjera.
Na 80. km završavala je mala ruta, a mi smo krenuli dalje – tek tu je počela prava zabava.
Tu je bilo nešto gužve i vidjelo se kako se ekipa bori za što bolji plasman. Legendarni uspon na Jelenov Klanec u Kranju podijeljen u dvije trake je davao dovoljno prostora za razdvajanje i oproštaj sa svim koji su se odlučili za malu rutu. Šteta jer tek sad kreće prava zabava.
Nešto malo ravnice gdje pokušavamo spojiti grupe ispred sebe što ne uspijevamo jer nije ravnica već više valovito te dolazi do raspadanja grupe. Budući da smo preko 2h na biciklu već se može vidjeti lagana praznina među ekipom što do ovakvih raspleta dovodi.
Dolazimo tako do početka uspona na Lašje gdje ponovno puštam Marija da u svom ritmu dođe do vrha bez dodatnog pritiska. Sam vozim gore ugodno neugodno gledam sve te navijače i vrhunac na pola brda gdje u malom mjestu ima toliko navijača vani te su organizirali vatrograsce, vožnja bicikla po zraku, zvukovi sirene i baklje. Dakle spektakl kao na Tour de France-u.
Nakon svakog uspona dolazi spektakularni spust. Doduše prije njega smo trebali proći jedan kratki dio bez ceste kojeg su organizator na vrijeme najavili te jako dobro osigurali. Nalazio se na ravnom dijelu tako da nije bilo nikakvih poteškoća. Čim je krenuo spust divota. Prazna ceste, dobar asfalt, kombinacije zavoja sve prilagođeno za maksimalni užitak i malo dizanje adrenalina koji budi iz mrtvih.
Kao nakon prvog uspona s Šenturške gore Marijo prati moj kotač te idemo brzo ali oprezno bez ulaska u bilo kakve rizične situacije. Spuštamo se i uživamo jer znamo još malo pa će cilj. Pokušavamo po ravnici prije zadnjeg uspona ponovno loviti grupice ispred nas koje sad nekako idu lakše jer umor je kod svih prisutan. Sad znamo da je još jedno brdo prije cilja ali ga se ne sjećamo. Pitali smo ekipu oko sebe rekli su cca 3km dužine. Rekoh Mariju e sad idemo na nož gore bez šparanja. Pronalazim tempo kojeg držimo i putem prelazimo dobar broj biciklista. Klasika nakon brda dolazi spust samo što je ovaj i te kako brz. Budući da ga nismo poznavali idemo oprezno s rezervom ali bez problema dostižemo brzine oko 90km/h što postaje dosta neugodno te ništa ne forsiramo.
Kao na svakom spustu oznake za upozorenja, reradi koji mašu zastavicama i daju zvučne signale sa zviđaljkama govore da ne treba juriti. Bolje više kočiti nego nešto izazivati.
Nakon spusta cilj je već tu svega 5km gdje Marijo i ja držimo ritam te se pripremamo za uzbuljivu završnicu na Jelenovem klancu. Prolazimo cilj sretni veseli držeći se za ruke u vremenu 3:54:51 kao 232 i 233 što je u kategorijama:
Marijo 13. U kategoriji
Matija 35. U kategoriji
Glavni cilj bio je jasan – sigurno doći, uživati i podijeliti iskustvo. U tome smo uspjeli.
Epilog
Nakon utrke pronašli smo ostatak ekipe, razmijenili dojmove i krenuli prema Škocjanu bodriti naše mlade cestovnjake.
Dan kasnije noge su još „teške“, ali osmijeh ne silazi s lica. Već planiramo povratak i animiranje što više članova da nam se pridruže.
