Dragi prijatelji biciklizma, nama je u Školi biciklizma Zagreb stalo do toga da se što više žena počne baviti ovim predivnim, ali zahtjevnim sportom! U tom smislu, današnji “Poučni petak ŠBZ-a” donosi interview sa našom najuspješnijom profesionalnom biciklisticom !

Pročitajte što nam je sve ispričala 𝐌𝐢𝐚 𝐑𝐚𝐝𝐨𝐭𝐢ć !

ŠBZ: “Uvjereni smo da svi koji se bave biciklizmom u Hrvatskoj znaju tko je Mia Radotić, ipak, zbog onih koji tek ulaze u svijet biciklizma, reci nam malo o svojim počecima i kako si započela profesionalnu karijeru?”

𝗠𝗶𝗮: “Trenutno, od završene gimnazije živim u Zagrebu, ali rodom sam iz Međimurja, regije u Hrvatskoj koja je poznata po tome da je stanovništvo uvijek na biciklima koje se koristi kao prijevozno sredstvo “oduvijek”, ali to zapravo nije poveznica s mojim biciklizmom, već tata koji je iz Zagreba i s mamom doselio tamo netom prije mog rođenja. Tata je ljubav prema biciklizmu naslijedio od svog tate, mog pokojnog djeda Juraja koji je zajedno sa svojim bratom Stjepanom i prijateljima unio tu ljubav u našu obitelj, kasnije se samo širilo i tako je moj brat Bruno vozio dugi niz godina, a nakon završene karijere ostao u sportu kao vlasnik biciklističkog dućana sa servisom Bike Point Radotić u Čakovcu i razvojem cikloturizma u sklopu grupacije Trail – Full Cycling Experience kojeg sam i sama dio.

Ja sam oduvijek bila u sportu, odlazila bi na kojekave sportove (tenis, rukomet, …) i u školu naravno biciklom kad sam malo porasla i bilo je lijepo vrijeme pa me nisu roditelji vozili. Godinama sam igrala košarku i s obzirom na svoju visinu dosegla svoj maksimum kada sam sa ŽKK Vindi igrala kvalifikacije za prvu hrvatsku ligu. I nakon toga, krajem 2008., odlučila sam se okušati i u obiteljskom sportu. Prve sezone sam kombinirala zimi košarka, ljeti biciklizam, a onda od 2011. sam odlučila završiti sa košarkom i samo sam se posvetila biciklu. Što je očito bila dobra odluka jer sam već 2014. potpisala svoj prvi ugovor za profesionalnu ekipu BTC City Ljubljana u kojoj sam provela 6 sjajnih, uspješnih i lijepih sezona. ”

ŠBZ: “Je li teško biti žena u biciklizmu? Da li se vide neki pomaci što se tiče pokrivenosti utrka, sponzora i slično?”

𝗠𝗶𝗮: “Mislim da je teško u gotovo svakom sportu. Još uvijek se vidi ogromna razlika između muškog i ženskog biciklizma u financijskom dijelu pa i u samim utrkama koje su van world toura, no meni je ovo sada (trebala biti) sedma sezona i mogu reći da je napredak stvarno velik i vidi se trud ljudi sa strane da se ženski biciklizam podigne na pravu, zasluženu razinu.

Ali mislim i da i kompletan biciklizam zaslužuje više kada se uspoređuje sa ostalim sportovima.”

ŠBZ: “Koliko je bitna psihička priprema za utrku? Imaš li neki svoj poseban ritual?”

𝗠𝗶𝗮: “A bitna je kao i u svemu bih ja rekla. Glava “radi” čuda. Kako pozitivno, tako i negativno. Kada nisi “unutra”, kada malo usfali koncentracije i te pozitive, vrlo lako i brzo se nađeš doslovno na podu jer u pelotonu smo svi na par cm i dovoljna je mala nespretnost da dođe do pada. Druga stvar je opet i to da kada vjeruješ u sebe, možeš izvućI još više iz sebe jer vjeruješ da neki uspon ili bilo koji dio ti možeš proć. Ako si dovoljno jak, a glava ti kaže da ne možeš, niti nećeš. Nemam neke posebne rituale, nekad budem praznovjerna pa iste čarape stavim ili određeni dres, ali uglavnom nemam nešto . ”

ŠBZ: “Kako si trenirala za vrijeme Korone?”

𝗠𝗶𝗮: “Na sreću, mi u Hrvatskoj nismo imali to kompletno zatvaranje pa sam stalno mogla van na bicikl. “Ispucala” sam jedan pik sezone taman pred odgodu tako da sam nakon potresa uzela par dana potpunog odmora i od tada sam tjednima samo vozila bez specifičnih intervala, 10ak tjedana potpuno sama dok je vrijedilo pravilo za negrupiranje, nakon toga malo po malo s najbližim prijateljima, a sada sam se vratila u režim jer se utrke ipak očekuju, mada ne znam kako će na kraju sve ispast jer neke države imaju svoja pravila pa mi se trenutno raspored mijenja iz dana u dan (npr. ne mogu do kluba u Švicarsku bez karantene i sl.) ”

ŠBZ: “Što bi savjetovala djevojkama koje se žele početi baviti biciklizmom, posebno onima koje žele nešto više od rekreativnog bavljenja biciklizmom?”

𝗠𝗶𝗮: “Ne odustati. Heh pa prije svega, treba biti svjestan da je biciklizam zaista specifičan sport. Mogu to reći jer sam trenirala svašta i to baš s potpunim angažmanom, pa znam kako je. Biciklizam ne prašta. Tjedan dana bez bicikla, misliš to je malo, a za tijelo i biciklizam to je kao mjesec dana. Također, pod treningom mislim i na odmor koji je sastavni dio napretka. Nagrada dolazi u smislu svog napretka za početak i što je nekome tko želi uživati u ovom sportu super. Cure koje bi se rado okušale u natjecateljskom dijelu, savjetovala bi da pronađu biciklistički iskusnog trenera i da odrađuju plan, točan plan bez dodavanja ili oduzimanja.”

ŠBZ: “Koji su ti planovi u sljedećim mjesecima, kakvi treninzi i koje utrke ti predstoje?”

𝗠𝗶𝗮: “Ovaj vikend nas očekuje prvenstvo države u Dalmaciji, nakon toga još blok treninga po planu i onda sezona. Najviše čemu se veselim ove sezone je svakako Paris-Roubaix, trka koja ima preko 100 izdanja, ali prvi puta u povijesti će se održati i ženska inačica (ovo je pozitivna strana corona krize jer nije prvotno bila u planu za ovu sezonu već)

ŠBZ: “Po privatnim fotkama na Facebooku, zaključujemo da voliš mačke Reci nam čime se baviš u svoje slobodno vrijeme, što još voliš, a da nema baš nikakve veze s biciklima?

𝗠𝗶𝗮: “Volim sve životinje do mjere da sam razmišljala upisati i Veterinu, ali je ipak odluka pala na Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Kako moji roditelji žive u kući, mace su sastavni dio pa svake godine bude novo leglo koje ja obavezno moram razmaziti uz to imamo psa Williea, a kao klinka sam imala i papigu i kornjaču. Imala bi ja još da su roditelji to dozvolili trenutno u Zagrebu nemam svog ljubimca jer mi to moj način života ne dozvoljava, a nije fer imati životinjicu koju ćeš svako malo nekome dat na čuvanje. Mimo toga, oduvijek jako volim putovati i sa sportom sam to uvijek imala u paketu, osobito na ovom nivou di smo diljem svijeta, mada je još uvijek Europa meka biciklizma i sve najvažnije i najpoznatije utrke su ipak “kod nas” ”

Zahvaljujemo se Miji na izdvojenom vremenu!

Te joj želimo još puno uspješnih kilometara