Trening
Gradskim biciklom do Sigeta, 14-icom do Savskog mosta, 17-icom do Prečkog i onda opet gradskim biciklom do Jankomira. Okupljanje s klubom i vožnja autom do drugog grada. Presvlačenje, odabir bicikla i podešavanje. Cijeli put treba ponoviti i na povratku. Doma sam tek oko pola 12 navečer. Sve skupa to je oko 5 sati posla samo da bi se par sati vozili u krug.
Zvuči ludo, ali ipak, svaka dva tjedna se sva slobodna mjesta uspiju popuniti i mi se kolektivno zaputimo u Olimpijski Centar Novo Mesto trenirati na pravom pravcatom velodromu. Nisam siguran mogu li to obrazložiti ljudima koji nisu u sportu. U stvari nisam siguran mogu li to obrazložiti sam sebi.
Radi se o sportskom objektu koji uključuje kružnu pistu popločanu savršenim, glatkim parketom. Zavoji koji su nagnuti pod kutem od 45 stupnjeva. Bicikli bez brzina i kočnica koji nikada nisu osjetili nečistoću otvorene ceste. Na ovom mjestu treniraju profesionalni klubovi i voze se profesionalne utrke i iako smo mi rekreativci i na neki način gosti, osjećamo povezanost s vozačima koji su prošli prije nas i koji će doći nakon nas, koji su na ovakvim mjestima iskovali svoja tijela u oružja spremna za bitku.
Ovdje nema automobila, kamenčića, lokve, blata, pukotina, slijepih zavoja, buke, smrada, pješaka, pasa, kiše, sunca niti snijega. Nema pogleda, uspona i spustova, slastičarnica na pola puta, nema novih mjesta za razgledati. Tu je samo čovjek, njegov (posuđeni) bicikl i želja za napretkom. I za to se isplati cijeli taj put.
